Ksenija Atanasijević je prokrčila je put svim budućim ženama univerzitetskim profesorima u Srbiji, istrpjevši pri sticanju ovog akademskog zvanja nezamisliv teror muških kolega.
Sa najvišim ocjenama je diplomirala 1920. godine na Beogradskom univerzitetu, na grupi za čistu filozofiju sa primijenjenim filozofskim disciplinama i klasičnim jezicima, a potom završila jednogodišnje postdiplomske studije u Parizu, nakon čega je odbranila sa najvišom ocjenom doktorsku tezu u 28. godini života i time postala prva žena u Srbiji koja je stekla titulu doktora nauka (i prva žena docent i prva žena vanredni profesor u Srbiji).
Dok je studirala filozofiju i klasične jezike na Filozofskom fakultetu u Beogradu, bila je jedna od 12 studentkinja, a njena odbrana doktorske teze 1922. godine "Brunovo učenje o najmanjem" privukla je toliku pažnju da je i sama napisala da je "velika univerzitetska sala bila dupke puna studenata i beogradskog svijeta", da su ona i njenih pet ispitivača jedva disali.
U komisiji su bili sve sami velikani srpske nauke - njen mentor Branislav Petronijević i filozofi Dragiša Đurić, Nikola Popović, Veselin Čajkanović, kao i matematičar Milutin Milanković.
Kako navode biografi, neki od članova komisije, neuvjereni da bi, uprkos njenom izvrsnom poznavanju klasične filologije, mogla da rješava i teške probleme više matematike, dali su joj neobičan zadatak iz diskretne geometrije, koji joj nisu bili u opisu doktorata, a ona je ipak sve uspješno uspjela da riješi.
Kada ga je riješila sa lakoćom i elegancijom, Milutin Milanković se zabezeknuto okrenuo kolegi i upitao: "Vjerujete li vi, dragi kolega, da je sve u redu sa hormonima ove mlade dame?".
Kada je i postala profesor Filozofskog fakulteta na prvoj sjednici na kojoj je prisustvovala, rektor Tihomir Đorđević joj je rekao: "Čestitam gospođice, ušli ste u pakao!".
Ona je 1928. godine dobila mjesto vanrednog profesora, ali je jedan od njenih kolega postao pokretač kampanje da se Ksenija Atanasijević ukloni sa Univerziteta. Uslijedile su lažne optužbe za plagijat koje je lansirao arheolog Miloje Vasić. Nije bilo dokaza, pa nisu mogli da je uklone sa Univerziteta, ali je ovo bilo dovoljno da Univerzitetsko veće poništi njen izbor za vanrednog profesora. Kada je 1936. godine njen izbor ponovo došao na dnevni red Saveta Univerziteta, ponovo je odbijena sa objašnjenjem da je problem u njenim "moralnim kvalifikacijama" i u tome što se nedovoljno učtivo obraća nekim kolegama.
Ksenija više nije bila u stanju da izdrži pritisak koji je trpjela, pa je dala ostavku. Ironijom sudbine, iste godine Еnciklopedija "Britanika" uvrstila je njen doktorski rad u relevantnu literaturu o Đordanu Brunu. Poslije odlaska sa Univerziteta, bila je bez posla.
Nepoželjna koleginica, saborkinja, naučnica
Kada je počeo Drugi svjetski rat, dobila je posao u Ministarstvu prosvjete i kasnije u Univerzitetskoj i Narodnoj biblioteci. Prije rata je javno istupala protiv nacizma i antisemitizma, pa ju je za vrijeme okupacije hapsio Gestapo, a 1941. je odbila da potpiše Nedićev "Apel srpskom narodu" u kome je grupa beogradskih intelektualaca osudila komunistički ustanak. Kada je došlo do okupacije ona se povukla iz javnog života. To je bilo njeno shvatanje patriotizma.
Sve to nije spriječilo nove komunističke vlasti da je poslije rata uhapse, a jedan od njenih bivših kolega, Dušan Nedeljković, koji je postao dekan Filozofskog fakulteta i predsjednik Komisije za ratne zločine, tražio je za nju smrtnu kaznu. Na kraju je puštena iz zatvora uz gubitak građanskih prava, a njene knjige su zabranjene. Iako je dobijala pozive da predaje u SAD-u, ostala je u Srbiji.
Bacili joj kosti, nema svoj grob
Preminula je 1981. godine u Beogradu.
Sahranjena je na Novom groblju, a ni poslije smrti nije našla mir. Kako nije imala potomstvo i bliske srodnike, nije bilo nikoga ko bi plaćao godišnju naknadu za održavanje njenog grobnog mjesta, zbog čega su nekoliko godina nakon smrti njeni posmrtni ostaci ekshumirani i pohranjeni u masovnoj grobnici bezimenih i zaboravljenih. Ksenija Atanasijević od tada nema grob.
(Foto: Vikipedia)
