Vatikan je godinama pokušavao da razuvjeri javnost da su njegove hvaljene arhive pune tajni: otvorio je naučnicima dosijee kontroverznog pape Pija XII iz perioda Drugog svjetskog rata i promijenio zvanično ime kako bi uklonio riječ "tajna".
Ali mit i misterija su opstali - sve do sada.
Dugogodišnji čuvar onoga što se sada zove Vatikanski apostolski arhiv, biskup Serđo Pagano, otkrio je, prvi put, neke od tajni koje je saznao za 45 godina koliko je radio u jednom od najvažnijih svjetskih skladišta dokumenata.
Pagano je italijanskom novinaru Masimu Franku tokom godinu dana razgovora koji su skupljeni u knjigu "Tajna" (Secretum) ispričao svašta - od Napoleonove pljačke arhiva 1810. preko afere Galileo do konklave (za izbor pape) 1922. koju su finansirali američki katolici.
"Ovo je prvi put, a biće i posljednji, jer se spremam da odem", rekao je Pagano uoči penzionisanja kasnije ove godine.
Papa Lav XIII je prvi put otvorio arhiv za naučnike 1881. godine. Do tada je arhiv, koji je korišćen za čuvanje dokumentacije papstva, ekumenskih sabora i vatikanskih kancelarija koje datiraju još iz 8. vijeka, služio samo papi.
Sa 85 kilometara polica, velikim dijelom pod zemljom u dvospratnom, vatrostalnom, armirano-betonskom bunkeru, arhiv takođe sadrži dokumentaciju iz vatikanskih ambasada širom svijeta, kao i posebne kolekcije aristokratskih porodica i vjerskih redova.
Iako je često izvor zavjera u stilu Dena Brauna, arhiv funkcioniše kao bilo koja nacionalna ili privatna arhiva: istraživači traže dozvolu da posete, a zatim traže posebne dokumente za pregled u namjenskim čitaonicama. Pagano ih prati sa džinovskih ekrana u svojoj kancelariji.
U posljednje vrijeme, naučnici su hrlili u arhivu da pročitaju dokumente pape Pija XII, ratnog pape koji je kritikovan da nije dovoljno govorio o Holokaustu.
Papa Francisko naredio je da se dokumenti njegovog pontifikata otvore prije roka, 2020. godine, kako bi naučnici konačno mogli da steknu punu sliku o papi koga je Vatikan dugo branio, tvrdeći da je koristio tihu diplomatiju da spasava živote i da nije javno govorio o nacističkim zločinima jer se plašio odmazde.
Pagano je jedan od onih koji ne nalazi opravdanja za Pijeve postupke. "Tokom rata znamo da je papa napravio izbor: nije mogao i nije htio da govori. Bio je ubjeđen da bi se dogodio još gori masakr", kaže Pagano. "Poslije rata, očekivao bih riječ više za sve ove ljude koji su otišli u gasne komore".
Pagano smatra da je papa ćutao i poslije Drugog svjetskog rata zbog stvaranja jevrejske države. Vatikan je imao dugu tradiciju podrške palestinskom narodu i bio je zabrinut za sudbinu hrišćanskih vjerskih objekata u Svjetoj zemlji ako se teritorije predaju novostvorenoj državi Izrael.
Bilo koja Pijeva riječ o Holokaustu čak i poslije rata "mogla se u političkom smislu čitati kao podrška osnivanju nove države", kaže Pagano.
Osim dobro poznatih priča o vatikanskim intrigama, knjiga otkriva i neke novine, uključujući porijeklo važnog finansijskog odnosa između Crkve SAD i Vatikana koji se nastavlja i danas i datira još od konklave 1922. godine.
Pagano kaže da je poslije smrti pape Benedikta XV, kardinal zadužen za papsku riznicu i račune otišao do njegovog sefa i otkrio da je "bukvalno prazan. Nije bilo papira, novčanice ili novčića". Ispostavilo se da Benedikt nije baš bio fiskalno odgovoran i ostavio je Svetu stolicu donekle u minusu kada je umro 22. januara te godine.
Papske kase su uvijek korišćene za finansiranje konklave za izbor novog pape, što znači da je Sveta stolica bila u "buli" poslije Prvog svjetskog rata. Zbog toga je državni sekretar Vatikana zatražio od svog ambasadora u Vašingtonu da hitno pošalje "ono što imate u sefu" kako bi izbor novog pape mogao da se održi.
Prema telegramima, ambasada Vatikana poslala je ono što su američke crkve prikupile od američkih vjernik – 210.400,09 dolara - omogućivši glasanje na kome je izabran papa Pije XI.
Pagano vjeruje da je američka pomoć (i podsticanje daljih donacija) bila jedan od razloga zašto je Francisko 2019. odlučio da ukloni riječ "tajni" iz imena Arhiva i preimenuje ga u Vatikanski apostolski arhiv.
Nešto na šta je izuzetno ponosan je originalno pismo britanskih plemića iz 1530. godine u kojem se poziva papa Klement VII da odobri kralju Henriju osmom poništenje njegovog braka sa Katarinom Aragonskom kako bi se oženio Anom Bolen.
Kao što je poznato, papa je to odbio, a kralj je otišao i oženio se, raskinuvši sa Rimom.
Kada je Napoleon Bonaparta poharao vatikanske arhive 1810. i prenio ih u Pariz, Paganov prethodnik smotao je pismo iz 1530. i sakrio ga u tajnu fioku u stolici u arhivi. "Francuzi ga nikada nisu pronašli", ponosno kaže Pagano, veoma svjestan da je glavni posao arhiviste da čuva arhiv.
