Draga Mitrićević, jedna od najomraženijih žena, zadala je više muke, ako je to ikako moguće, svojim rođacima i nadležnim organima, i poslije svoje smrti. Misterija njenog ubistva jedan je od najtežih slučajeva beogradske policije u istoriji. Osumnjičenih sa motivima je bilo nebrojeno, a tragova premalo.
Januarska noć 1933. Draga Mitrićević se više od dvadeset dana nije javljala svojim jedinim prijateljima, doktoru Rašiću i njegovoj supruzi, još od Božića. Oni su stanovali u Ulici Strahinjića Bana, a ona na drugom kraju centra grada, u Kralja Milana 5, u kući koju je 1895. izgradio njen otac Jovan (srušena je početkom sedamdesetih a na njenom mjestu je danas zgrada Poreske uprave Srbije).
Rašić ju je tražio, lupao na vrata njenog doma, čekao, zvao telefonom, ostavljao poruke i posle nekoliko dana otišao u policiju.
Inspektor Rada Popović je krenuo u potragu. Javnost Beograda već se uzbunila, štampa je izvještavala o misterioznom nestanku žene o čijem bogatstvu su se ispredali mitovi. Pri tom, ona je bila iz ugledne porodice, njen otac Jovan bio je gradonačelnik i upravnik policije u službi kraljeva Milana i Aleksandra Obrenovića, njen deda Mihailo bio važna ličnost na dvoru kneza Miloša… Imali su kuće i imanja od Kragujevca (odakle su rodom) preko Smedereva, do Valjeva i Beograda.
Koliko je bila poznata po bogatstvu, toliko je bila čuvena i njena škrtost. Voljela je da duguje i uzima od drugih, ali i da drugima pozajmljuje uz veliku kamatu. Odmalena je bila čudna i svojeglava. Poslije braka koji je trajao nekoliko mjeseci više se nije udavala i zazirala je od ljudi, muškaraca posebno. Otac joj je umro na rukama 1899. i njoj je testamentom ostavio sve bogatstvo, što je izazvalo pravi rat koji je Draga povela protiv majke Savke i sestre Leposave.
Imala je mnogo neprijatelja i inspektoru Radi Popoviću nije bilo lako da riješi slučaj. Nedjelju dana se tragalo za „babom“, kako su u žargonu svi nazivali Dragu, koja je u tom trenutku imala 66 godina. Dok je popis njenih stvari nađenih u sefu jedne banke trajao više od deset sati, potraga za Dragom bila je mukotrpnija. Živjela je na više od dve hiljade kvadrata stambenog prostora. Policija je nekoliko puta češljala cijelu kuću i nisu našli nikakve tragove provale ili nasilja. Samo dva izgladnjela vučjaka, starog gusana i nekoliko kokošaka. Onda je jedan anonimni ženski glas pozvao inspektora Popovića i rekao gdje da traže „babu“.
„Ubijena tupim predmetom iz zamaha, možda i malo pridavljena“, glasio je izvještaj sa autopsije. Dok su iznosili leš, na ulici se okupilo mnogo svijeta. Strana štampa je pisala o slučaju, četiri hiljade ljudi je otišlo na sahranu žene koju nisu voljeli – samo su željeli da učestvuju u rijaliti programu tog vremena. Sahranjena je u pravom sarkofagu teškom 400 kilograma, najskupljem u ono vrijeme u Beogradu, u grobnicu gdje su već bili ostaci njenog oca i majke, ali ne i sestre Leposave, koju nije voljela.
Kako je veliki broj familije već pomro, jedini nasljednik velikog bogatstva bio je Velibor Bora Jovanović, najstariji Leposavin sin, a Dragin omraženi nećak. Velibor i njegov brat Pera svađali se oko nasljedstva koje im je ostalo iza njihove majke. Između njih je stajao porodični advokat Arsa Stamenković koji je, ipak, bio bliži Bori. Draga je pričala kako Bora želi da otruje i nju i Peru i sve naslijedi. Čudno liječenje od duševnih bolesti, tajanstveni oporavak u Beču, neobična saobraćajna nesreća u Beogradu, ponovni odlazak u duševnu bolnicu, otkazivanje bubrega i – smrt. Tako je završio Pera Jovanović.
Draga je na vijest o njegovoj smrti odmahnula rukom, rekla da mu je govorila da će ga otrovati i tražila je obdukciju. Poslije mjesec dana, ubijena je i ona.
Tri godine kasnije istraga je obustavljena bez pronalaska ubice, desio se svjetski rat, promjena vlasti i sve se zaboravilo… dok Živojin Žika Petrović (51) nije ovu misteriju stavio među korice knjige „Do viđenja“.
Petrović je naveo kako je Dragina majka Savka u amanet kćerki ostavila da napravi takvu grobnicu i šest hiljada dukata da se to ostvari. Međutim, Draga je toliko bila škrta da je mislila samo o tome kako da ispoštuje majčin zavjet, a da pare sačuva. Angažovala je advokata da u Beču naruči poseban, švedski granit i da tamo naprave spomenik kakav ovdje ne postoji. Oni su to i uradili i jedva ga dotjerali u Beograd. Majstori su ga montirali mjesec dana na grobnicu. U to vrijeme je Draga već bila u svađi sa rođenom sestrom i naredila je da se nikako ne upiše njeno ime na spomenik, već samo majke i oca i da se ispod dopiše: „Do viđenja“. Baštovanu groblja je obećala novac ukoliko noć uoči prijema spomenika ode do njega i izlupa ga i ošteti na nekoliko mjesta. Kada je došla da preuzme obavljen posao ona se „zgranula“ i advokatu, inače porodičnom prijatelju i njenom kumu, rekla da joj ne pada na pamet da plati oštećenu robu.
Radionica iz Beča je tužila Draginog advokata koji je morao da plati spomenik. Onda je advokat tužio „babu“ i spor je trajao 20 godina. Ali, ni to nije sve. Ona čak nije isplatila baštovana kome je obećala čast ukoliko ošteti spomenik. On je jedne noći došao i poskidao devet pozlaćenih fenjera koji su stajali na grobnici i time se naplatio.
Nije imala djecu i nasljednike i zaista je čudno bilo da je toliko poslova vodila, a novac je samo sakupljala – niti ga je kome davala, niti ga je sama trošila.
Draga je izdavala stanove i kuće, uzimala pare, čuvala ih, pozajmljivala ih drugima uz veliku kamatu, kupovala akcije i preduzeća i niko, po njenom izgledu i držanju, ne bi vjerovao da je toliko bogata. Imala je 16 štednih knjižica kod različitih banaka, sa upisanim milionskim iznosima i one su skupljale prašinu u dnu jedinog ormana koji je imala u kući.
Bila je poznata, a nepoznata. Za nju su svi znali, ali o njoj nisu ništa znali. Bila je misterija neviđenih razmjera. Bila je školovana i promućurna i sudeći po poslovima koje je sklapala, nije bila senilna starica. Do posljednjeg dana života vodila je svesku ispisanu jasnim, trezvenim rukopisom, u koju je bilježila sve izdatke i prihode. Upisivala je čak i da je dala dva dinara za kafu, dinar za hljeb… i tako svaki dan. Ostajala bi dužna u pekari i plaćala sutradan. Nikada i nikome nije platila odmah. Čak je i kolporter „Politike“ imao muke da na kraju mjeseca naplati novine koje joj je isporučio.
Ona nije prala zavjese i prozore, sama je živjela na tom velikom placu sa dve kuće, jedna do ulice, gde je boravila u jednoj sobi, i druga na kraju dvorišta, sa stanovima koje nije izdavala. Nije imala nikakav namještaj, jedan krevet, jedan orman i jedan sto sa stolicama. Stalno u strahu da će je neko otrovati ili ubiti, iza vrata je držala sjekiru, a imala je i sedam pištolja, jednu dvocjevku, dve puške i tri sablje. Uvijek je za pojasom nosila revolver. Nosila je i štap kojim je tukla ljude koji je slučajno pogledaju na ulici.
Imala je 15 advokata i sa svima se na kraju zakačila. Svaki od njih je znao za po jedan njen posao a niko cijelu sliku o tome koliko ona ima novca i imovine. Nosila je jedan stari kaput, jedan isto toliko stari šešir, crnu i bijelu čarapu – zbog uroka. Ni po čemu nije odavala utisak iole imućne žene.
Velika nesreća (ili kletva) zadesila je porodicu – skoro svi članovi su umrli u duševnoj bolnici.
Policija je najprije uhapsila dva radnika koji su priznali ubistvo, ali su pred sudom sve opovrgli. Potom je inspektor Popović pokušao da angažuje i vidovnjaka Luja Rozenštajna koji je je u hotelu „Slavija“ imao svoje šou-programe pogađanja sudbine. Policiju je uputio na čovjeka koji se već nalazio u zatvoru. Prije nego što je mogao da bude ispitan, izbio je veliki skandal pošto je „Politika“ 1936. objavila tekst kako gatare pomažu policiji u njenom poslu. Inspektor je premješten na mjesto običnog policajca pozornika, a novinari koji su pisali tekst, umjesto obećane nagrade od urednika, nestali su.
Nesrećni nasljednik Draginog bogatstva Velibor je na kocku i lagodan život u Beču i Beogradu potrošio svu imovinu već do početka rata. Poslije je živio kao siromah. U trenutku Dragine smrti imao je 42 godine, a vodio se kao „student medicine“ u Beču. Njegova udovica Marija, Austrijanka, na kraju je preuzela ostatke nekadašnjeg bogatstva i rasprodala ih da bi namirila dugove pokojnog muža. Prodala je čak i tu veliku Draginu grobnicu i sve njih prenijela u grobnicu Dragine sestre. Odmah zatim je naprasno umrla i ta Marija, pa su i nju stavili u istu grobnicu. Njihovih imena nema na spomeniku, ali svi počivaju na jednom mjestu.
Sudbinu im je, izgleda, odredilo ono „do viđenja“. Toliko su se svi mrzili, a na kraju završili zajedno u vječnosti. Valjda su sada našli mir. Leposavina grobnica je umjetničko djelo i ona se ne ruši, čak iako niko ne plaća za nju, piše Ilustrovana Politika.
.webp)
