Postoje različiti slavski običaji, međutim, oni osnovni se zadržavaju. Zašto se od kraja do kraja razlikuju običaji tokom slave govorila je za ATV Irena Medar Tanjiga, etnolog.
"Krsna slava predstavlja zaštitnika porodice. U našoj tradiciji je ona bila vezana za dom, bila je zaštitnik doma. Danas je prebačena na tu varijantu zaštitnika porodice što i nije čudno. Prije su generacije nastavljale život na ognjištu sa kojeg potiču i mi vjerujemo da duše naših predaka počivaju pod pragom naših porodičnih kuća ili pod otvorenim ognjištem. Danas ćete naći domaćinstva koja slave više slava, odnosno useljenjem u dom naslijedili su i slavu doma. Vremenom kada su porodice počele odlaziti iz tih domova, oni je prenose kao porodičnog sveca zaštitnika. Tako da ćemo je sada vezati za sveca zaštitnika porodice".
Medar Tanjiga ističe da se slava nasljeđuje po muškoj liniji, kao i prezime.
"U prošlosti je bio običaj da obavezno jedan od sinova ostane u domaćinstvu, da je on taj koji će biti roditeljima i koji će naslijediti i domaćinstvo i krsnu slavu. Danas su obično kćerke te koje budu uz roditelje u starijim godinama. Prije su to bili sinovi i slava se prenosila sa oca na sina. Slava se slavila u kući najstarijeg domaćina, odnosno sinovi su slavu preuzimali tek kada nisu bili u mogućnosti da je proslave u domu roditelja, odnosno kada su se odselili iz domaćinstva. Danas se sve češće srećeom s varijantom da čim se odvoje od doma roditelja počnu u svom domaćinstvu da slave slavu. Nije to neispravno, naša tradicija je toliko bogata raznolikostima tako da kod slavljenja slave ne možemo reći šta je ispravno, a šta ne".
Crkva je donekle pokušala uvesti pravila, ali ni ona nisu toliko ispoštovana u svim krajevima. Proslavlja se takođe i poslužica, a o detaljima govori Medar Tanjga.
"Mnoštvo svetaca ima svog pandana i u drugom dijelu godine. Postoji zimski Sveti Nikola i ljetni. Neke porodice obilježavaju oba. Pored toga imamo i varijante poslužica, odnosno preslava. To su slave koje članovi određene porodice slave jer su na taj dan izbjegli neku nevolju. Najčešće je to razlog. Drugi razlog su kćerke koje će donijeti svoju djevojačku slavu ako nemaju braće. Da se ne bi zatrla slava, one će proslavljati preslavu. To su slave koje se ne moraju prenositi s generacije na generaciju. Mogu da je slave oni koji su je započeli, a na ostalima je hoće li nastaviti".
Međutim, običaji nisu u svakom kraju isti.
Svugdje je isto lomljenje slavskog kolača, ikona i nazdravljanje. Koljivo nemamo u svim krajevima, to je uvela SPC pod uticajem grčke crkve. Nije bilo sastavni dio slavskog elementa i uvedeno je naknadno. Na terenskom istraživanju sam našla domaćinstva na Zmijanju gdje koljivo nije obavezno. Oni zabačeni krajevi gdje sveštenici ne dolaze na slavu, gdje se slavski kolač ne nosi u crkvu što je ušlo u obaveznu običajnu praksu. Vino je obavezan element koji se koristi na slavi, a imate krajeva gdje vino nije u praksi i gdje se koristi rakija. Jer su to krajevi u kojima vino nije bilo uobičajeno. Slavljenje slave i sva naša tradicija zavisi od uslova života ljudi koji običaj praktikuju. Razlikuju se u planinskim krajevima i gradovima, ima različitih uticaja. Htjela bih da izdvojim za primjer slavski kolač sarajevsko-romanijskog kraja koji nije tipičan. On je ukrašen sa mnoštvom sitnih detalja, ptičica, žita, voća, povrća itd. on je toliko ukrađen da je jedan od elemenata nematerijalnog nasljeđa na koji bi se trebalo obratiti pažnja".
Govoreći i o poklonima, promijenili su se i oni.
"Prije se donosio poklon svakom članu domaćinstva. Važno je napomenuti da prije slave nisu brojile ovoliko gostiju. Slaviti slavu ne znači pozvati stotinu gostiju na slavu. To je prije bio praznik na kojem se okupljala porodica i komšije. Danas imamo masovno proslavljanje, ali ni to nije pogrešno. Prije se svakom članu domaćinstva donosilo nešto što njemu priliči - jabuka, slatkiš, rakija, priglavci... Danas su to kupovni pokloni u jednoj kesi za cijelo domaćinstvo".
Šta treba da bude na slavskoj trpezi, uglavnom zavisi od kraja do kraja. Zavisi i od vremena u godini.
"Sarma nije bila u tradicionalnom proslavljanju slave. Slavska trpeza jeste bila svečanija, bilo je obavezno pečenje. Ali to svakako ne znači da se mora pretjerivati i u količinama i u raznovrsnosti. Polemika je i da li se za krsnu slavu ako je posna, slavska trpeza mora biti posna. Crkva će reći da mora i da je licemjerno da nije. U našoj tradicijom takođe nalazimo primjere gdje se ona samo očitala nad posnom trpezom. Sveštenici će svakako reći da to nije ispravno, ali je to u tradiciji bilo prisutno. U zabačenom kraju poslužiti posnu slavu sa boljim ručkom nije bilo realno. Nije bilo ribe, to je značilo grah, kupus.. Domaćini su htjeli svoje goste da počaste najbolje što mogu, ali taj slavski ritual se očitao nad posnim jelom. Crkva to ne odobrava, ali smo mi u našoj tradiciji na terenu znali zateći u najšeće nepristupačnim krajevima gdje sveštenik ne dolazi".
