Srbi ušli u taksi u centru Zagreba, nastala scena za pamćenje

Tehnologija je napredovala, stiglo je novo doba, Beograd je prijestonica žurki i dobrog provoda koju rado posećuju mladi iz svih bivših jugoslovenskih republika, a šta se dešava u gradu koji je, prema riječima čuvenog Jure Stublića, hladan?

Stigli smo na glavnu autobusku stanicu u Zagrebu. Narod kao narod, svako žuri na posao, ne gledajući druge. Pozivamo taksi, pakujemo kofere u gepek, a onda ulazimo u vozilo. Čeka nas raspoloženi vozač srednjih godina, koji sa smiješkom kaže da su gužve u Zagrebu toliko naporne da mu treba mnogo vremena da pređe od jedne do druge tačke. A mi… ćutimo. Od‌jednom odgovaramo: „I kod nas u Beogradu je haos.“

Stali smo na crveno. Vozač se okrenuo ka nama i kratko prozborio: „Ah, Beograd, Srbija…“

Istini za volju, nismo znali šta da očekujemo. Puno je tuge, bola, razmirica između dva naroda, a mi mladi, željni avanture, iz totalno drugog svijeta, koji ne znamo za mržnju i sukobe, već da smo svi jednaki, bar pred Bogom.

Svijet

Avion morao hitno da sleti, ima povrijeđenih

Vozač je potom počeo da priča o životu u nekadašnjoj SFRJ. Kako se živjelo lijepo, ali… osjetilo se to „ali“. Međutim, u jednom momentu nastala je teška tišina koja se činila kao vječnost, a onda su uslijedile riječi koje su nam se urezale u pamćenje:

„Znate, da vam kažem, moja majka je odavde, Hrvatsku pamtim prije svega, a moj otac… On je Srbin, sa Tare“, započeo je svoju životnu priču.

Nama je pao kamen sa srca, a on je nastavio:

„Otac je iz Srbije došao, mama je odavde. Kao mali sam bio na Tari. Prelijepo je. Imam jedno brdo i parče zemlje koje mi pripada.“

Upitali smo ga da li ima želju da dođe u Srbiju.

Hronika

Nova tragedija u BiH - dvoje mrtvih

„Naravno, sve se kanim, ali me je strah. Volio bih sina da dovedem. On je tinejdžer, u ludim godinama. Sluša i Tompsona i srpske narodnjake, to je pravi haos u kući. Kažem mu: 'Sine, ne možeš od korijena da pobjegneš.'“ rekao je on, dok se u njegovom glasu osjetila neka tuga.

Stigli smo do našeg odredišta. Platili smo račun, a vozač je imao samo jednu želju – da mu pozdravimo Srbiju.

Istorija je tu da nam ukaže na greške koje ne treba da ponavljamo u budućnosti. Ljudskost i tople riječi ne poznaju vjeru, naciju ni geografsku lokaciju. Važno je da budemo ljudi jedni prema drugima, priča je koju prenosi Telegraf.