Slabo divanim madžarski

Pokojni Balašević je svojevremeno u dobro poznatoj pjesmi zažalio što nije dobro pazio na časovima mađarskog jezika u školi, jer će se ispostaviti da će mu to kasnije biti od ključnog značaja da osvoji srce jedne Mađarice iz Sentomaša. Od nedelje su i kod nas mnogi pokušali da progovore mađarski ne bi li projektovali svoje želje, neki su čak i pokušali da smisle vic, pa su tako pričajući vic i sami postali vic, groteska. Mađarski se ne uči preko noći, naprotiv, to je jezik težak i kompleksan, pogotovo nama koji dolazimo iz slovenskog govornog područja. A još je teže kad nisi baš naročite pameti.

Izbore u Mađarskoj koji su održani ovog vikenda pratila je bezmalo cijela planeta. Zemlja u centru Evrope, naseljena sa jedva 10 miliona ljudi, i to vrlo monolitne demografske strukture sa skoro 90% etničkih Mađara, i koja se ne može pohvaliti pretjeranim značajem u svjetskoj ekonomiji, postala je tema broj jedan za sve medije širom svijeta samo zbog jednog čovjeka, a njegovo ime je Viktor Orban.

Od svog povratka na vlast 2010. godine Orban je postao jedan od najvokalnijih zagovornika suverenističke politike, koja predstavlja kontratežu tada već podrazumijevanim i galopirajućim globalističkim megastrukturama, u kojima bi države imale sve manji značaj, a međunarodne organizacije (EU, NATO) sve veći.

Zbog toga je, podrazumijeva se, platio visoku cijenu kod neoliberalnih mejnstrim medija, a to su skoro svi mediji u zapadnoj hemisferi, koji su od njega napravili ekstremnog desničara, iako je na izborima porazio doslovno neonacističku partiju Jobik. Orban je bio pragmatičan političar, vješt politički filozof koji je na vrijeme vidio šta se sprema. Nije sebi dozvolio da upadne u spiralu globalističkog ludila koje je Evropu odvelo u sukob sa Rusijom, zbog čega će platiti visoku cijenu.

Zbog svega toga, Orban je od relativno male zemlje i nacije napravio geopolitički fenomen, kamen u cipeli EU birokratije koja je u njemu vidjela oličenje čistog zla. Zato su izbori u nedelju bili toliko praćeni, jer je Viktor Orban predstavljao opasan presedan za zapadnu hemisferu, budući da može da kaže NE Briselu i da preživi. Šta ako se i drugi zapitaju slično?

Međutim, period od 16 godina na vlasti neminovno je doveo do problema “po dubini”, kako se to kolokvijalno kaže. Srednji menadžment stranke i vlasti je pravio greške, i to se nakalemilo na već postojeću medijsku hajku koja je Mađarima obećavala da će poteći med i mlijeko, samo ako se riješe Orbana. Bar je nama, Srbima, taj scenario poznat, ili bi trebao biti.

Najtužnija pojava u cijeloj situaciji jesu opozicioni političari koji projektuju pobjedu Pitera Mađara na sebe, sluteći tako da će im pobjeda pasti u ruke. Zaboravljaju nekoliko veoma bitnih činjenica: Mađar dolazi iz Orbanove partije, izašao je kao buntovnik iz sistema čiji je produkt; drugo Piter Mađar nije odstupao od fundamenata koje zahtijeva konzervativno mađarsko biračko tijelo. Da prevedem na srpski, jer mađarski ne razumijete - Piter Mađar nikada u kampanji ne bi podržao nekog “visokog predstavnika” i strane sudije da sude njegovim političkim protivnicima (migranti, kupovina ruskih energenata itd). Mi ne možemo znati šta će da uradi kada preuzme kontrolu nad državom, ali se u premijersko mjesto ne sjeda sitnim igrama.

Politička borba ne znači da je sve što vaš protivnik radi pogrešno, i da trebate skočiti na svaki mig neke zapadne ambasade. Ako neko želi promjenu ne znači da želi revoluciju. Ako neko ne podržava vlast, ne znači da želi anarhiju. Komunikacija je ključ, ali prije komunikacije mora postojati zdrava namjera, i zdrava ambicija.

Takođe, bitna lekcija iz Budimpešte jeste i to što imate snažnu međunarodnu poziciju, ne znači nužno da će to građani prepoznati. Komunikacija na osnovnom nivou je i dalje ključni segment za dobijanje podrške naroda.

U srpskom političkom svijetu, dakle mislim i na Srbiju i na Republiku Srpsku i cijeli region, radovati se porazu Viktora Orbana samo zato što je bio u dobrim odnosima sa Vučićem i Dodikom znači biti potpuni politički analfabeta, sitnointeresni korisni idiot za tuđ račun. Što bi narod rekao - ne vidjeti šumu od drveta.

“Ali mađarski ne umem, daj nauči me leba ti

Nisam mog’o da pomislim da će mi tol’ko trebati.”

Mnogo je lekcija koje se mogu naučiti na ovom primjeru. Nažalost, postoje i ograničavajući faktori kad su kognitivne funkcije u pitanju - neko jednostavno nema kapacitet da shvati širu sliku. Tuđe greške su najjeftinije lekcije, samo treba otvoriti oči.