Jezivo predviđanje naučnika za 13. novembar 2026.

Njihova vizija smaka svijeta bila je neuobičajena: do njega bi došlo zbog sve bržeg rasta svjetske populacije. Na kraju bi broj ljudi postao beskonačan – doslovno, prema njihovom radu. Kako je fon Ferster rekao, njegovi potomci bili bi „zgnječeni do smrti“.

Fon Ferster je namjerno konstruisao svoju analizu tako da ovakav ishod bude neizbježan. Osmislio je matematičku jednačinu koja je unaprijed bila podešena da dovede do željenog rezultata, a zatim ju je prilagodio podacima o ljudskoj populaciji tokom prethodna dva milenijuma kako bi dobio precizan datum.

Trinaesti novembar 2026. godine bio bi njegov 115. rođendan.

Ovim radom fon Ferster želio je da ukaže na to da je stopa rasta ljudske populacije 1960. godine bila neodrživa. Taj zaključak nije bio nov – potiče još iz 18. vijeka i eseja Tomasa Maltusa o principu stanovništva. Problem je bilo rješenje koje je fon Ferster predlagao: masovna kontrola rađanja.

Šta se dogodilo nakon toga?

Do sličnih zaključaka došli su i drugi. Godine 1968. američki biolog i ekolog Pol Erlih objavio je svoju knjigu bestseler „Populaciona bomba“ (The Population Bomb). U njoj je predvidio masovnu glad. Četiri godine kasnije objavljen je izvještaj „Granice rasta“ (The Limits to Growth), zasnovan na računarskom modelu koji je predviđao sistemski kolaps tokom dvadesetih godina 21. vijeka, usljed iscrpljivanja prirodnih resursa zbog rasta stanovništva.

Ova predviđanja pokazala su se kao potpuno pogrešna, ali ne prije nego što je u ime spasavanja planete nanesena ogromna šteta. Tokom sedamdesetih godina međunarodne organizacije agresivno su promovisale kontrolu rađanja, čak je postavljajući kao uslov za dobijanje pomoći u hrani. U južnoj Aziji uvedeni su programi prisilne sterilizacije. Kineska politika jednog djeteta opstala je sve do 2015. godine.

Svi ovi programi su napušteni, ali je broj djece mlađe od 15 godina u svijetu ipak dostigao vrhunac tek 2021. godine. Mnoge zemlje danas su zabrinute zbog starenja stanovništva.

Japan, Mađarska, Turska, pa čak i Kina, podstiču parove da imaju više djece. To je potpuno suprotno budućnosti koju su fon Ferster i istomišljenici, pesimisti u pogledu rasta stanovništva, zamišljali šezdesetih godina prošlog vijeka.

Pet važnih lekcija

Prošlog mjeseca objavljen je veoma zapažen izvještaj u kojem je identifikovano 17 „velikih katastrofalnih prijetnji“, od kojih dvije imaju „potencijal da dovedu do izumiranja“ – nuklearni rat i zlonamjerna upotreba vještačke inteligencije. Izvještaj je predvidio njihove moguće posljedice sve do 2100. godine.

Ako je ovakva vrsta analize zaista pouzdanija od predviđanja o rastu stanovništva, onda je potrebno jasno objasniti u čemu je razlika. Dobar početak bilo bi usvajanje pet lekcija iz rada fon Ferstera.

Prvo, postoji složen odnos između nauke i zagovaranja određenih stavova. Nauka treba da pruži informacije koje će pomoći u raspravi, dok je cilj zagovaranja da u toj raspravi pobijedi. Jedno od omiljenih sredstava zagovornika jeste najgori mogući scenario, a smak svijeta predstavlja krajnji oblik takvog scenarija. To je retoričko sredstvo, a ne ozbiljan naučni argument.

Drugo, preuveličavanje radi postizanja efekta predstavlja lošu nauku i na kraju donosi više štete nego koristi. Kako su pokazala istraživanja stavova javnosti prema nauci, ljudi gube povjerenje u naučnike kada posumnjaju da su prešli granicu i iznijeli pretjerane tvrdnje.

Treće, jednačina koja predviđa smak svijeta ilustruje opšti princip: način na koji je model konstruisan unaprijed određuje moguće rezultate. Fon Ferster je to iskoristio u svoju korist i proizveo rezultat koji privlači pažnju. Isto važi i za mnoga druga predviđanja, mada to obično nije tako očigledno. Nijedan model složenog sistema nije izuzetak.

Četvrto, pozivanje na to da se „prate naučni dokazi“ može da obeshrabri legitimnu raspravu i skrene pažnju sa subjektivnih odluka koje naučnici donose prilikom izrade svojih modela. U svoje vrijeme, sumorna predviđanja ubrzanog rasta stanovništva smatrana su neupitnim. Oni koji su sumnjali u njih optuživani su da namjerno poriču katastrofu koja će se neizbježno dogoditi. To je bila čista oholost.

Peto, ignorisanje dokaza koji se ne uklapaju u željenu teoriju na kraju će se obiti o glavu. Fon Ferster i drugi nisu uzeli u obzir činjenicu da će ljudi u bogatijim, zdravijim i obrazovanijim društvima imati manje djece, i to u tolikoj mjeri da će pad nataliteta nadmašiti smanjenje stope smrtnosti.

Ova „demografska tranzicija“ već je bila u toku 1960. godine i presudno je potkopala argumente pesimista koji su predviđali eksploziju stanovništva. Razvoj je bio odgovor na problem prenaseljenosti.

Potreba za preispitivanjem

Najnoviji datum koji je označen kao smak svijeta proći će bez ikakvih posebnih događaja, ali uvijek postoji neko novo proročanstvo koje čeka iza ugla – to je tema koja se ponavlja kroz čitavu ljudsku istoriju. Naučnici su možda preuzeli ulogu proroka i mistika, ali da li su zaista pouzdaniji od njih?

„Naučna“ predviđanja o rastu stanovništva iz šezdesetih i sedamdesetih godina pokazala su se jednako nepouzdanim kao i Nostradamusova proročanstva o propasti svijeta. Sličnosti između tog perioda i današnjih predviđanja su prevelike da bismo sebi mogli da dozvolimo bilo kakvo samozadovoljstvo.

Petak, 13. novembar 2026. godine, prilika je da se naučnici zamisle nad činjenicom da je, kada je riječ o predviđanjima, malo skromnosti i opreza veoma važno.

Svako ko kritički preispituje predviđanja katastrofa zapravo obavlja dužnu provjeru, a dobri naučnici takav pristup trebalo bi da pozdrave.