Trišić Babić povodom tri godine od terorističkog napada na Izrael: Prijatelji, uz vas smo!

"Srpski i jevrejski narod kroz istoriju su upoznali vrijeme u kojem čovjek nije morao učiniti ništa da bi bio određen za progon. Bilo je dovoljno njegovo ime i porijeklo. U istom fašističkom i nacističkom sistemu zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijani su i Srbi i Jevreji", istakla je Trišić Babić.

Ona je ukazala da odnos Srba prema stradanju jevrejskog naroda ne počinje političkom računicom, već u njegovoj osnovi postoji istorijsko iskustvo i sudbinsko pitanje.

"Državi Izrael i jevrejskom narodu poručujemo nešto što u Republici Srpskoj ima puno značenje. Kada jednom narodu neko pokaže da želi njegov strah, njegovu nemoć ili njegov nestanak, pravo tog naroda da se zaštiti nije predmet tuđeg dopuštenja", navela je Trišić Babić.

Autorski tekst Ane Trišić Babić Medijski sistem Republike Srpske, prenosimo u cijelosti:

Tri godine nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael, sjećanje na žrtve 7. oktobra ostaje i podsjetnik na pravo svakog naroda da živi slobodno i sigurno.

Sedmog oktobra 2023. godine Hamas je pokazao šta njegova ideologija znači kada dobije priliku da se pretvori u djelo.

Sedmog oktobra 2023. godine Hamas je pokazao kako izgleda njihova slika slobode.

Više od 1.200 ljudi ubijeno je u Izraelu, najvećim dijelom civila. 251 osoba oteta je i odvedena u Gazu. Ljudi su ubijani po putu, u svojim kućama, na zabavama i u trenucima običnog života. Nisu birani zato što su predstavljali vojnu prijetnju. Bili su meta zato što su bili Izraelci i Jevreji.

Tri godine kasnije, upravo od te činjenice mora početi svako ozbiljno sjećanje na 7. oktobar.

Sedmi oktobar bio je zločin najgore vrste. Bio je teroristički napad svjesno usmjeren prema civilima, sa namjerom da ubistvo, otmica i strah postanu poruka jednom cijelom narodu. Hamas je pokušao da pokaže da za Jevreje ni vlastiti dom, ni vlastita država, ni svakodnevni život ne mogu biti dovoljno sigurni.

Jevrejski narod pred takvom porukom nije stajao prvi put.

U tome Republika Srpska razumije nešto što nije moguće naučiti iz diplomatskih saopštenja. Srpski i jevrejski narod kroz istoriju su upoznali vrijeme u kojem čovjek nije morao učiniti ništa da bi bio određen za progon. Bilo je dovoljno njegovo ime i porijeklo. U istom fašističkom i nacističkom sistemu zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijani su i Srbi i Jevreji. Jasenovac je mjesto gdje naše dvije sudbine leže jedna uz drugu i kao takav ostaje jedan od najstrašnijih dokaza te politike, a jevrejska zajednica Banjaluke gotovo je potpuno uništena od strane ustaških okupatora.

Zato odnos Srba prema stradanju jevrejskog naroda ne počinje političkom računicom. U njegovoj osnovi postoji istorijsko iskustvo i sudbinsko pitanje.

Postoji i iskustvo mnogo bližeg vremena. Srpski narod je tokom ratova devedesetih na svojoj koži upoznao šta radikalni islamizam može učiniti kada čovjeka svede na njegovu vjeru i naciju, a nasilju da privid višeg opravdanja. Zato metode Hamasa, masakr civila, otmice, silovanja, uzimanje talaca, poniženje i teror kao politički instrument, mi u Republici Srpskoj ne posmatramo kao nešto što pripada nekom dalekom vremenu i nerazumljivom svijetu.

Istorije nisu iste. Ali narodi koji su preživjeli pokušaje brisanja znaju prepoznati trenutak kada mržnja prestane biti riječ i postane metoda.

Ova treća godišnjica ima i posebnu težinu. Prvi put od 7. oktobra Izrael je dočekuje bez ijednog taoca iz tog napada koji je zarobljen u Gazi. U januaru ove godine, nakon 843 dana, vraćeni su posmrtni ostaci Rana Gvilija, posljednjeg otetog čiji su posmrtni ostaci još bili u Gazi. Povratkom njegovih posmrtnih ostataka Izrael je vratio i posljednjeg od 251 čovjeka koje je Hamas oteo 7. oktobra. Svi živi taoci i posmrtni ostaci poginulih koje je Hamas odveo u Gazu bili su ponovo na izraelskoj zemlji.

To nije samo završetak jedne operacije. To je potvrda jedne od najozbiljnijih obaveza države prema svojim ljudima. Ozbiljna država ne prestaje da traži svog čovjeka zato što je prošlo vrijeme. Ne prihvata da oteti postane broj, da nestali postane fusnota ili da protok godina poništi dug prema onome ko je nasiljem istrgnut iz svog života. U Republici Srpskoj takva poruka ima posebnu težinu, jer i naš narod zna šta znači čekati vijest o nestalima i živjeti sa obavezom da nijedan čovjek ne bude prepušten zaboravu.

Zato je za Republiku Srpsku i zatvaranje liste talaca imalo posebnu težinu. Iza te liste nalazila se jedna od najmračnijih ideja svakog terorizma, da se ljudsko biće može oteti iz vlastitog života i pretvoriti u sredstvo tuđe političke volje.

Sjećati se 7. oktobra zato nije stvar protokola.

Sjećanje je odgovornost prema mrtvima, ali i obaveza živih da ne dopuste da protok vremena izmijeni moralnu prirodu onoga što se dogodilo. Civilizacija ne počiva samo na zakonima i institucijama. Počiva i na sposobnosti da, kada je potrebno, bez relativizacije razlikuje žrtvu od njenog ubice i zločin od njegovog opravdanja. I mir počiva na istoj sposobnosti. Mir nije prirodno stanje koje jednom osvojimo pa nam pripada zauvijek. On postoji dok postoje društva spremna da ga čuvaju i države spremne da zaštite svoje ljude kada im neko nasiljem ospori pravo da žive.

Danas se s poštovanjem sjećamo ljudi koje je Hamas ubio 7. oktobra 2023. godine i svih čiji su životi toga dana nasilno prekinuti ili zauvijek promijenjeni.

A Državi Izrael i jevrejskom narodu poručujemo nešto što u Republici Srpskoj ima puno značenje. Kada jednom narodu neko pokaže da želi njegov strah, njegovu nemoć ili njegov nestanak, pravo tog naroda da se zaštiti nije predmet tuđeg dopuštenja.

Prijatelji, uz vas smo! Ne samo u sjećanju na 7. oktobar, nego u odbrani temeljnog prava vašeg naroda da živi slobodno, sigurno i svoj na svome