Preklopismo tamo gdje se ko zadesio. Neko na trosjedu, neko u fotelji. Neki, pravo da ti kažem, nisu ni spavali. Uhvatila ih priča, jutro svanulo, a politika se bistrila sve u šesnaest.

Divna su zimska jutra u Pervanu kada se sunce promoli iznad okolnih brda.

„Sad će ovaj naš.“, reče neko dok se miris, tek skuvane kafe, širio dnevnim boravkom.

Žo Vilfred Conga je u to vrijeme zapao svima za oko, pa i onima koji su tenis pratili koliko i kriket. Nalik Muhamedu Aliju, robusan i prgav na terenu, izlazio je van klišea teniskog svijeta, pa su ga gotivile razne fele.

U Melburnu je zasijao u punom sjaju. Na prvi grend slem turnir sezone stigao je kao 38. teniser planete, a onda je započeo svoju bajku. Na putu do finala srušio je Еndija Marija, Rišara Gaskea i Rafaela Nadala. Djelovao je nezaustavljivo.

Novak je već bio zvijezda, a na pleća su mu uveliko natovarili teret sa kojim se mnogi nikad ne izbore-dobar je, ali nema grend slem trofej. U polufinalu Vimbldona je potpisao predaju Rafalu Nadalu,  a potom mu je Rodžer uzeo mjeru u finalu na njujorškom betonu. Sve to bilo je dovoljan zamajac „dežurnim pametnicima“ da potegnu priču o manjku šampionskog mentaliteta.

Novak i nedostatak šampionskog mentaliteta, kako to danas besmisleno zvuči.

U Melburnu je stigao riješen da jednom, za svagda, a kasnije će to da radi kad god stigne, zapuši usta svima i da konačno preskoči stepenicu koja dijeli zvijezdu u usponu i rođenog pobjednika.

„Zajeban je ovaj Francuz, pusti ti to.“ otelo se ovom jednom što nije oka sklopio cijelu noć, ali ja „preko noći“ postao Nik Boltijeri. Brzo smo ga ućutkali, a pomoglo je i ono što se dešavalo na terenu Rod Lejver arene na kojoj je, i tada, ovaj naš „prozivao“ publiku.

Conga je dobio prvi set, a onda je proradila mašina. Tri sata i pet minuta trebalo je Novaku da osvoji prvi grend slem trofej u karijeri. Bio je 27. januar 2008. godine. Nazdravili smo u čast pobjede „pervanskom ljepoticom“, rakijom od čika Branka koja priča sto jezika, i produžili u kafanu. Bio je to dobar vikend.

Žo Vilfred Conga dobiće naredna četiri meča sa Đokovićem, a posebno će da pamti, u toj seriji, onaj prvi naredni kada su se sreli u finalu Bangkoka. Francuz je tada osvojio svoj prvi ATP tofej, ali nikada više neće zaigrati u finalu grend slem turnira. Peto mjesto ostaće mu najbolji renking karijere koju je okončao u maju 2022. godine.

NЕMA POVLAČЕNjA, NЕMA PRЕDAJЕ

Sedamnaest godina je prošlo od tog finala u kojem su Novak i Žo odmjerili snage. Tri bi se dana moglo pisati šta se sve izdešavalo za to vrijeme. Stotinu se nekih čuda zbilo, samo ne i ono da splitski Hajduk dočeka titulu.

Ona „banda“ što je zoru dočekivala po Pervanu i kafanama-uozbiljila se. Sad rakiju kad popije jednom sedmično onda tri dana boluje. Stigle godine, a djeca im, Bogu hvala, porasla.

Sedamnaest godina kasnije, Novak Đoković i dalje šparta terenom sa reketom u ruci.  Postao je najbolji teniser svih vremena i među trojicom je, po mom sudu, najboljih sportista ikada. Subjektivan sam, ali tako je kako je.

„Dobar je ovaj mali,“ čujem, dok čekam na šanku „malu do vrha“,  u kafiću podno Gradskog stadiona.

Ima u toj rečenici onog našeg, tako nam svojstvenog, nepovjerljivog da ovaj naš može opet da napravi podvig. Čim kola krenu nizbrdo, eto i nas sa svim onim pesimizmom kojim nam je protkan DNK. Neko će reći da tako tjeramo maler, jel'?

„Ma, gotovo je sa njim. Mali je bolji, a vidiš i da je opet povreda neka. To je to.“, već se glas iza mojih leđa, pomirio sa porazom,  ali brže bolje dodaje da mu je Novak uzeo „pola života,“ ali da ga i dalje voli kao sina rođenog.

Vjera je, ipak, nepokolebljiva.

„Mali“ jeste dobar i jedini je legitimni nasljednik teniskog trona. U to sumnje nema. Ali, ima jedan problem-kralj ne želi da odstupi!

GODINЕ SU SAMO BROJ, KLASA JЕ VJЕČNA

Kako ih i sam nižem jednu za drugom, tako sam sve više uvjeren da u onoj „godine su samo broj“ i te kako ima istine. Sijaset je primjera i u mom bliskom okruženju koje mi daju za pravo da tako nešto kažem. Mogao bih da ti ispričam sada i o rezultatima testiranja fizičke pripremljenosti koje je sprovedeno u jednom ovdašnjem klubu i kako je jedan od najstarijih imao skoro, pa najbolje rezultate.

Godine su samo broj, vjeruj mi.

Novakov rodni list kaže da će 22. maja proslaviti 38. rođendan. Sedamnaest dana ranije Karlito će na svojoj rođendanskoj torti ugasiti svjećice sa brojem 22. Puke brojke, koje ne znače ništa.

„Svaka mu čast za sve što je uradio danas. Njega ćete ovdje gledati sigurno duže nego mene.“ šeretski je, Novak, pohvalio mlađeg kolegu nakon što je ovaj pokunjen zbog poraza, ma kako izgledalo da nije, otišao put svlačionice.

Novak Đoković odbija da se preda.

Pokušali su, za ovih godina, da ga slome i van terena-nije im pošlo za rukom.

Trn je u oku i sportskom establišmentu koji se uporno trudi da porekne neporecivo-da je najbolji svih vremena u sportu kojim se bavi i jedan od najvećih ikada.

Glad i „bijes“ ono su što Novaka tjera da iz godine u godinu ide naprijed, a svake godine „lateralne kretnje“ su mu sve teže od onih koje je imao Miloš Teodosić.

Mentalitet koji je izgradio fenomen je koji treba da se izučava i iznova prenosi generacijama koje dolaze. Prkos i ponos, riječi koje tako olako shvatamo, za njega su „punto di riferimento“ u punom smislu. Od Novaka treba da učimo jer jedan je od rijetkih koji u sebi nosi ono što bi trebalo da je srž našeg postojanja-borba da budemo bolji, da bi nam bilo bolje.

Svi imamo svoje bubice, ima ih i ovaj što ga „volimo kao sina“. Ni u to sumnje nema.

Ipak, lijepo je biti savremenik čovjeka koji, tek ćemo toga kasnije postati svjesni, promijenio pravila igre u svoju korist. U svakom smislu!

„Jesam rekao da će pobijediti. Znao sam od početka.“ reče za kraj onaj glas iza mojih leđa.

I, tako već dvadeset godina priča traje.