Džoni je uvijek gotivio Džezere iz Solt Lejk Sitija. Kao starog rokenrolera privuklo ga je i ovo džez u imenu kluba, ali posebno ih je simpatisao zbog tandema Džon Stokton – Karl Meloun. Pitomac univerziteta Gonzaga podsjećao ga je na jarana mu Stoju koji je svojevremeno u zeničkom Čeliku imao svog Karl Melouna po imenu Zoran Savić. Paklen je Stoja bio igrač i pod stare dane. Kad se sjetim dođe kod nas na školsko pa kao od šale veže 20 trojki „bez kostiju“, a sve to nakon što je tri sata drilovao Jokića, Sanjina i ostale omladince iz Borca koji su tih ljetnih dana, pod onim zvizganom, sticali košarkaška znanja.
U trenucima dokolice dok sam ispijao svoju kafu „u malu šolju do vrha“ zasta mi pogled na opisu fotografije kolege Bojana Božića nastale u manastiru Tvrdoš. Nadaleko je ova pravoslavna svetinja čuvena i po svojoj vinariji.
Nema u tom Davidu Vukoviću ničega „kataijevskog“ uz dužno poštovanje majstoru fudbala iz Srbobrana. David je naše, Borčevo, dijete sa banjalučkim fudbalskim šlifom u nogama. U Davidu ima Đorđa Inđića i Dragana Benića, u Davidu ima Darka Ljubojevića i Vladana Grujića, u Davidu ima braće Vranješ, Grahe, Sube i Olje Jandrića.
Еho stadionskog razglasa lijeno se razlijevao po okolnim višespratnicama. Topla, julska, noć istjerala je publiku na prozore. Kroz sumrak sam jasno mogao da vidim žar cigarete. Bio je to dubok „cug“.
Kroz prozor gledam ka Hramu Hrista Spasitelja. Sunce je, konačno, počelo da se pomalja kroz oblake. Kupola se presijava, a ja sam odlutao mislima ka Gospodskoj ulici. Rani su jutarnji časovi, a u „Sneku“ uveliko služe onu prvu kafu.
Upoznao sam ga sa s prvim danom kada je stigao u Platonovu 6. Bilo je tad sedamnaest godina kratko ošišanom, golobradom dječaku sa očima punim smijeha i nestašluka.
Petog dana januara fudbaleri Đenove gostovali su u Lečeu, a put „južne Firence“ krenulo je i nekoliko stotina tifoza iz Ligurije. Devedeset minuta igre završeno je rezultatom 0:0. Domaći su imali posjed, šutirali su više ka golu rivala, ali sve u svemu, bila je to tipična utakmica italijanskog „kalča“ kada se nedjeljom, od 15.00 časova, sretnu dvije ekipe bliže donjem nego gornjem dijelu tabele.
Kako to biva fudbal zavoliš čim prohodaš. Nisam, odmah da ti kažem, bio nešto natprosječno talentovan, ali sam, hvalite me usta moja, znao lopte i povazdan sam je igrao iza zgrade u Novoj Varoši.
Tome će uskoro i dvadeset godina. Bio je dvadeset i šesti dan januara kada se nas desetak, u tri auta, zaputilo u Pervan, nadomak Banjaluke, na vikendicu kod kumašina. Bilo je tu i nekog povoda za slavlje, a dogovor je pao u deset minuta. Uz piće i meze dočekasmo skoro i zoru.