Kroz prozor gledam ka Hramu Hrista Spasitelja. Sunce je, konačno, počelo da se pomalja kroz oblake. Kupola se presijava, a ja sam odlutao mislima ka Gospodskoj ulici. Rani su jutarnji časovi, a u „Sneku“ uveliko služe onu prvu kafu.
Upoznao sam ga sa s prvim danom kada je stigao u Platonovu 6. Bilo je tad sedamnaest godina kratko ošišanom, golobradom dječaku sa očima punim smijeha i nestašluka.
Petog dana januara fudbaleri Đenove gostovali su u Lečeu, a put „južne Firence“ krenulo je i nekoliko stotina tifoza iz Ligurije. Devedeset minuta igre završeno je rezultatom 0:0. Domaći su imali posjed, šutirali su više ka golu rivala, ali sve u svemu, bila je to tipična utakmica italijanskog „kalča“ kada se nedjeljom, od 15.00 časova, sretnu dvije ekipe bliže donjem nego gornjem dijelu tabele.
Kako to biva fudbal zavoliš čim prohodaš. Nisam, odmah da ti kažem, bio nešto natprosječno talentovan, ali sam, hvalite me usta moja, znao lopte i povazdan sam je igrao iza zgrade u Novoj Varoši.
Tome će uskoro i dvadeset godina. Bio je dvadeset i šesti dan januara kada se nas desetak, u tri auta, zaputilo u Pervan, nadomak Banjaluke, na vikendicu kod kumašina. Bilo je tu i nekog povoda za slavlje, a dogovor je pao u deset minuta. Uz piće i meze dočekasmo skoro i zoru.