„Bilo je to jedno loše poslijepodne u mom životu.“ malo kroz šalu, više kroz zbilju prokomentarisao je svoju igru u jednoj prijateljskoj utakmici fudbaler kojeg neću imenovati.

U te riječi stane i fudbalska predstava koje se zgodila tog petog dana januara u Lečeu.

Na tribinama je to već bila druga priča, a nije trebalo dugo čekati da navijačke profile na društvenim mrežama „zapljusne“ talas fotografija iz gostujućeg sektora na stadionu „Via del Mare“.

Poznajem neke koji su spremni da sate provedu u muzejima i galerijama diveći se umjetninama. Poznaju razliku u nijansama svih mogućih boja i prepoznaju svaki potez kista, mješavinu materijala i sve one sitnice nedokučive laičkom oku.

Lijepo ih je i slušati kako pričaju o svojoj pasiji i kako se, nenametljivo, hvale pričama o ovoj ili onoj epohi. Nisam od te fele, pravo da ti kažem, ali ponekad osjetim zavist što ne znam nešto više o svemu tome. 

Ima vremena. 

Čovjek se uči dok je živ.

„Jebena umjetnost.“ stigla mi je poruka od drugara koji je, kao što sam i sam, ljubitelj nekih drugih umjetničkih djela. Onih koja nastaju na tribinama stadiona širom svijeta.

Đenovljani pristigli tog petog dana januara u gostujući sektor stadiona „Via del Mare“ odlučili su da održe čas navijačke subkulture i da nam izmame aplauz uz riječi divljenja.

Male zastave „načičkane“ po ogradi, sijaset barjaka duž tribine, šalovi i kolorit svojstven „žabarima“. 

Slika za pamćenje koju, da se ne ljuti, Leon Batista Alberti teško da bi mogao da zamisli i u svojim najluđim snovima, a kamoli da je pretoči u platno i oslika na zidu.

Onoliko koliko su mi pikseli dopuštali zumirao sam do maksimuma svaki detalj sa te fotografije iznova se diveći onome što vidim.

„Jebena umjetnost.“ ponoviću napisano od drugara.

Navijači Đenova da bi stigli do Lečea treba da prevale put dug više od 1000 kilometara, a bliži im je Gradski stadion u Banjaluci nego onaj koji još nosi i ime Еtorea Gjardinijerija.

„Ljubav gazi kilometre“ stara je zastava koja se i danas vidi na ogradi sjeverne tribine stadiona u Platonovoj 6.

SVЕ ŠTO TRЕBA DA ZNAM NAUČIO SAM JOŠ NA STADIONU

Ima tome i više od četvrt vijeka. 

Društvo starijih maloljetnika okupilo se u garaži da svoje ideje pretoči u djelo i da, ni dan danas ne znam tačno koliko, silne kvadrate tamno plave tkanine prekroji u zastave koje će postati identitet naše navijačke grupe.

Plan je bio da svako ima svoju zastavu, takav je neki trend bio, a sve po uzoru na „žabare“ od dimenzije do dizajna. Metar na stolu i sjeci. Dva sa dva je išlo svakome, a teta Neda, je bila zadužena da nam iskroji sve ono što smo zamisli.

Za šivaćom mašinom je, tih dana, provela sate i sate, a mi smo sa nestrpljenjem čekali da vidimo kako će da ispadne ono što smo bili spremni da branimo životom jer sve može da se desi, ali zastava ne smije da padne. 

Bilo ih je dvanaest ukupno, ako se ne varam. 

Kum će svakako da me ispravi i da da tačnu brojku kad ovo pročita.

„Ponos Nove Varoši“ natpis je bio na engleskom jezikom, skrojen slovima bijele boje na tri crvene pruge, koje su dijagonalno išle preko tamno plave tkanine koje smo imali u izobilju.

Tako je izgledala moja zastava, a ponos koji sam osjetio kada sam je prvi put uzeo u ruke, a potom i okačio na ogradu istočne tribine, pamtim i dan danas.

Nismo mogli da dočekamo fotografije sa utakmice na kojoj su, jedna do druge, stajale sve naše zastave, a mi u grupi, iza njih. 

Nije to išlo „odmah i sad“ nego si morao, burazeru, da sačekaš da Špira razvije film, pa da fotografije donese na „školsko“.

„Bomba je ovo.“ uglas smo se divili kako je to ispalo na kraju i kako smo režirali „malu Italiju“ u sred Banjaluke.

Na istočnoj tribini Gradskog stadiona stekao sam prijatelje za čitav život, a umnogome je taj period, uz kućno vaspitanje, uticao na formiranje mog karaktera i sticanje ispravnih, životnih, vrijednosti kojih se, čovjek, trudi držati za svog puta.

„Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću“ naslov je one kultne Roberta Fulgama koju svako treba da pročita. 

Ipak, neka mi prašta teksaška starina, precrtaću mu vrtić u naslovu i dopisati stadion.

Tako se bar meni zbilo.

Otuda, ne čudi, što se i danas, skoro trideset godina kasnije, od kako sam zakoračio u taj čudesni, navijački svijet, iznova divim maštovitosti koja izumire, ali je i dalje prisutna, u magičnom svijetu ultrasa.

Ne želim o onoj drugoj strani svega toga.

To je već neka druga tema.

Biće vremena za to.

Đenova u gostima, „mala Italija“ nastala u garaži u Krajiških brigada, drugarstva i kumstva za čitav život-to je ono magično.  

Zato i traje.

Sve drugo je... drugo.

MЕNTALITЕT

„Moj san je da Gradski stadion, na svakoj utakmici, bude pun i da deset hiljada naših sugrađana dođe na utakmicu. Da uživamo i bodrimo naš klub. On je naš, drugi nemamo, i za nas je najbolji na svijetu.“ reče prije godinu dana Srđan Grahovac, kapiten fudbalera Borca.

Godinu dana kasnije nije dočekao da mu se taj san ispuni, ali java su mu postali neki drugi snovi. 

Ni za ovaj prvi nikada nije kasno, ali na to ne može da utiče.

To je do mene, i prvog do mene, a onda prvog do i tako dalje.

Đenovljani nemaju taj problem.

Njima je u mentalitetu da bez pogovora, sedam stotina ih i kusur, potegne na put dug 1000 kilometara kako bi pogledali svoj klub, a onda se vrate kućama, pa na posao ujutru.

„Jebena umjetnost.“ zato im se i divimo.

Znam da će drugar koji mi je poslao ovu poruku u nedjelju biti na istoku. Tamo je već trideset godina. Znam da će tamo biti još „trista“ ostalih drugara koji su se nagledali svega i svačega za ove tri decenije, ali nisu odustali i ne traže alibi.

Zašto?

Zato što je naš, drugi nemamo i za nas je najbolji na svijetu.

I, zato što je to stvar kućnog vaspitanja.

Avanti!