„Mir koji se teško može opisati. Koraci ka monahu koji tiho, s blagim osmijehom na licu, otkriva tajnu vina. Kaže, u Tvrdošu se vino ne pravi samo od grožđa, već i od strpljenja, molitve i svjetlosti što kroz prozor ćelije ulazi.“ riječima je Bojan svojoj fotografiji udenuo život, pa je ono što je nastalo kroz objektiv telefonske kamere počelo da priča poput živa čovjeka.

Vino koje se pravi od strpljenja, molitve i svjetlosti koja kroz prozor ćelije ulazi-posebnog je ukusa koji ne spada pod onu latinsku „de gustibus non disputandum est“.

Tek tri rečenice bile su dovoljne da se oživi priča stara vijekovima, da se spozna tradicija i bogatstvo koje se čuva unutar manastirskih zidina, da pod venama osjetiš posvećenost i predanost višem cilju.

U čaši „žilavke“ i „vranca“ iz Tvrdoša pomiješani su strpljenje i molitva. Sastojci su to koji ne mogu da se kupe novcem, ne mogu ni Masterkardom.

Strpljenje i molitva. Kada ih promiješaš i nosiš u sebi...nemoguće ne postoji.

Strpljenje i molitva. U tome se krije i radost svih onih koji su pratili fudbalere Borce na evropskom putu.

Decenijama snivan san postao je java.

„Daće Bog, da i mi jednog dana...“ nema tog koji živi za Borac, a moje je generacija koji nije bar jednom uzviknuo nešto slično gledajući ove ili one na nekom evropskom gostovanju kako se raduju pobjedama svog kluba.

Govorili su to i za onih vremena dok je još čika Ilija mijenjao rezultat na semaforu, a raznorazni su, neki danas i ne postoje, nosili bodove sa našeg Gradskog.

„Java, dobio sam vizu...“ pjevalo se još prije dvadeset godina kada se moralo u red za štambilj u pasošu za bilo gdje na „zapadu“, a 300 ljudi na Gradskom vjerovalo je da će, kad tad, doći taj dan.

Vjeru im ni za pedalj nije poljuljao niti jedan loš rezultat, niti jedna nepravda, niti jedan nož zabijen s leđa, a bilo ih je...da ne nabrajam.

Pamtimo dobro.

Za ovih osam mjeseci stiglo je sve na naplatu, a ono „daće Bog da i mi jednog dana“ konačno se obistinilo-strpljenje i molitva.

Beč je, ove sezone, bio posljednja evropska stanica.

Anegdota i priča, svih onih koji su bili uz „crveno plave“, ima za tri toma književnih dijela pa „kafanskih“ kad se društvo skupi neće manjkati ni za tri života.

Zadužili su nas ovi u „crveno plavom“, a taj dug im se lako da vratiti.

Onih 300 što je bilo na Gradskom kada je čika Ilija mijenjao rezultat na semaforu i dalje je tu. Stasalo je uz njih i drugih 300 koji su tu i na „minus četiri“ i na „plus 35“, i kad je kiša, i kada je termin u sred dana radne sedmice.

Red je da i ovih ostalih„trista“, što u svemu traže izgovor, povuku za sobom bar još „trista“ istih , pa da na Gradskom stadionu tribine budu pune.

Lijepo je bilo na evropskom putu, a ono najvažnije tek predstoji.

Momci koji nose „crveno plavi“ dres to su zaslužili, a Banjaluka je na potezu.

„Daće Bog da i kod nas ovako jednog dana...“ mnogi su oko mene izustili u Beču dok je pun stadion navijao svih 120 minuta.

Prećutio sam, ali sam u sebi tiho ponovio isto.

 „Neka Gradski bude pun!“

Strpljenje i molitva.