Dva mjeseca prije svog punoljetstva postigao je i prvi gol u Borčevom dresu.

Na svom debiju zaigrao je na Grbavici na kojoj je, do tog ljeta, sticao fudbalsko znanje. Vodio je „Željo“ do 88. minuta, a onda im je poslao loptu u mrežu za konačnih 1:1 .

Nije htio na terenu da slavi pogodak, a dan kasnije ispričaće za „Glas Srpske“ da u tom trenutku nije bilo srećnih čovjeka od njega, ali da mu je donekle bilo žao što je prvi seniorski gol postigao dojučerašnjim saigračima.

„Nisam imao strah. Jednostavno, odlučio sam da dođem u Borac i za mene je to novi izazov.“ dječački iskreno otkriće i razloge transfera koji nije prošao bez „talasanja“ u javnosti.

Еnver Kulašin od prvog dana je postao jedan od omiljenih u Borčevoj svlačionici. 

Prošlo je kroz nju sijaset igrača, a svi bi bez pogovora, na pomen njegovog imena rekli isto:

„Ma, braca naš je, da ga na ’ljeb namažeš.“

DJЕČAK VЕLIKIH SNOVA

Siti smo se napričali te zime kada je kasnio na pripreme u Antaliji. Uhvatila ga je neka gripa, pa nije mogao sa ekipom . Par dana kasnije krenuo je sa novinarima. Kombijem iz Banjaluke do Sarajeva, pa preko Istanbula do Lare. Dopao mi je zadatak da pripazim, a to nije bilo nimalo teško. Еm je prespavao prvi dio puta, em je, čim se razbudio kako treba, na istanbulskom „Sabiha Gokčen“ aerodromu počeo da priča kao navijen.

Nije bio nametljiv.

Pričao mi je o svom djetinjstvu. 

Pričao mi je o tome kako je zavolio fudbal i kako je od oca naslijedio sportski gen. 

Pričao mi je i onome što želi da ostvari i da je svjestan da mora još puno da radi.

Bila je to priča dječaka koji sanja velike snove.

Smješkao se i upijao i svakojake priče iz „dosadnih“ novinarskih života, a kada smo krenuli na let za Antaliju ispalio je kao iz topa dok me ispod oka mjerkao kako tražim naš „gejt“.

„Batonga, meni se čini da ćemo ti i ja u Pekingu završiti.“

Srećom po obojicu, nismo završili u Pekingu i nakon dva sata smo bili u hotelu „Mirakl“ na samom početku Lare. On je otišao da se sprema za povečerje, a ja sam, pravo da ti kažem, otišao da popijem hladan Еfes nakon 14 sati putovanja.

Kula mi je legao na prvu, što se kaže. Smetalo mi je samo što je, shodno kućnom vaspitanju i manirima koje je stekao, nastavio da me persira, pa sam morao da ga opominjem par puta da to ne radi.

Prošlo je od tada godina i godina. Еvo, skoro četiri je već u Banjaluci, a odavno ga doživljavam kao nekog ko je rođen tamo negdje u Mejdanu ili u Ante Jakića.

Naše, gradsko, dijete.

Pustio je kosu, malo je nabacio i bradice, ali je u duši i dalje onaj isti dječak koji sanja velike snove.

Ne želim da pričam o Еnveru kao fudbaleru. Dovoljno mi je da znam imena klubova u čijim tefterima je njegovo podvučeno crvenom bojom, a ljudi sa mastilom u ruci, ipak, znaju malo više fudbala od mene.

Sve je on to zaslužio svojom igrom.

Еnver je u Banjaluci stasao.

Kao igrač, i kao, što je mnogo važnije, čovjek.

To me najviše raduje.

IZAĐЕŠ NA TЕRЕN, I POBIJЕDIŠ

S nestrpljenjem smo, mjesecima, unazad čekali najveću utakmicu u istoriji banjalučkog sporta.

Neću da pišem o našoj internoj šali noć uoči pres konferencije za duel sa Olimpijom. Smijao sam se, grohotom, njegovom prijedlogu za eskivažu.

„Kula, kratko i jasno.“ našalio se Mladen Žižović pred novinarima nakon što je Еnver poručio da će, sa saigračima, dati sve od sebe da napravi još jedan podvig.

Par sati sati kasnije dobiće najtužniju vijest u svom životu.

„Znaš kako se postaje pravi šampion? Tako što izađeš na teren kada je najteže. I, pobijediš.“, riječi Nebojše Glogovca, velikana srpskog glumišta, odavno su zaživjele na ovim prostorima, ali nikada ih bliže nisam doživio nego do trenutka kada sam vidio da je Еnver Kulašin zauzeo svoje mjesto u starnoj postavi za duel sa Olimpijom.

„Dobro sam, braca. Dobro sam!“, ponavljao je kao mantru. Vragolaste oči bile su pune tuge, a nasmijano lice „ostarilo“ je preko noći.

Nije htio da ostavi svoje saborce.

Imao je puno pravo da to uradi, niko mu ništa ne bi zamjerio, ali mu nije palo na pamet.

U avgustu ću da nabacim četrdesetu kuku na svoja leđa. Ne hvalim se, niti bilo šta tome slično, ali nagledao sam se svakojakog svijeta i naslušao svakojakih priča za ove četiri decenije. 

„Šuplja“ bi, kada bi se pravila neka arhiva, sigurno bila najobimnija.

Trebalo je i meni vremena, da ljude, baš istinski, krenem da cijenim po djelima, a ne po izgovorenoj riječi koja nerijetko ode u vjetar, izgubi se, olako zaboravi i još lakše pogazi.

Djela su ta koja ostaju.

Kao spomenik za sva vremena.

Еnver Kulašin, sa svoje nepune dvadeset i dvije godine, pokazao je više časti, odanosti i vjernosti, nego što bi mnogi koje poznam, ovako ili onako, pokazali za dvadeset i dva života.

Djela, a ne „šuplja“.

Seida, divno ste dijete odgojili.

Znajte, da ćemo ga čuvati i dalje!

A, vama, „kolege novinari“, neka je na čast onih par klikova i lajkova koje ste dobili u četvrtak popodne.

Nije baš sve „vijest“ i nije baš sve posao.

Ima nešto i u onome ljudskome, da se pripazi na bližnjega svoga.

Bar bi trebalo da bude.

Ako niste to znali, neka vam djelo Еnvera Kulašina bude primjer.

Za odanost, ljudskost i život bez predaje!