Želja

Ostao je još koji minut tog sedamnaestog dana septembra 2017.godine.

Bližila se ponoć, a u meni je bilo "trista stepeni".

Srdžba i bijes miješali su se sa onih pet – šest piva popijenih tokom utakmice.

"...pas mater". Psovao sam ih iznova iako mi je nekako bilo drago što su nas baš njih dvojica dobila. Ako je već neko morao-neka su oni. Naši su oduvijek.

Premotavao sam film onako vruće glave, a onda se Bogdan ukazao.

"Krivo mi je što sam na kraju izgubio snagu. Teško je, ali....izdržaćemo". Suzdržavao je suze pred kamerama, telefonima i diktafonima.

Nije mi san htio na oči, a i šteta je bilo da se ne iskoriste one „ladne“ već spremne za slavlja na balkonu. Opet će majka Vesna da me kudi što spominjem pivo, ali bolje i to nego da me opet „Krojf“ opominje da ništa ne pišem, a navikao se i on.

"Teško je, ali...izdržaćemo". Ponavljao sam kao mantru nakon što sam, brat bratu, pustio tu njegovu izjavu jedno pedeseti put.

„...majku majčinu sljedeći put.“ ona srdžba i bijes nestali su kao rukom odneseni. Proradio je ponos, inat i sve ono što nas krasi i zbog čega smo to što jesmo-najprvi narod na svit.

Proradila je želja!

Kasnije ću u Baru, hvalite me usta moja, na kampu Nikole Vučevića, dok smo čekali da snimimo kratku izjavu, da mu ispričam kako sam to njegovo "teško je, ali...izdržaćemo" često sam sebi ponavljao kada bih se našao u kakvom jendeku režiranom teškim danom kakvih svi imamo.

"Pa, izdržaćemo. Moramo", reče tad kroz smijeh.

NEKA BUDE BORBA NEPRESTANA

Dvadeset godina ranije lio sam suze radosnice. Čini mi se, bar me toliko sjećanje služi, da sam se tada prvi put rasplakao od sreće zbog utakmice.

Sale je spakovao onu „trojku“ u Badaloni.

Evo, i dan danas se naježim kad se sjetim. Bilo mi je tad tek metar i po u visinu. Sjedili smo, svi porodično, ispred našeg malog „Gorenje“ televizora predratne proizvodnje u Franca Prešerna 13 i već smo se pomirili da je gotovo i da gubimo.

A, onda...

Sale, hvala ti!

Rekao sam vam sve šta mislim onda kad smo se sreli u Istanbulu.

Neću namjerno da spomenem onu čudesnu noć u Atini dvije godine ranije. Nju čuvam kao uvod za priču koju ću da pišem 15. septembra. Nadam se sa dozom mamurluka u glavi. Majko, praštaj, ali čekamo zlato dugo.

Neću da pišem o toj noći, ali hoću o dočeku nakon Indijanapolisa.

"Ajmo braćo uzeti Amere" kad se samo prisjetim ovog spota koji su Džila i njegovi snimali kod Dade „Ajaksa“ i punih bašta u novovaroškom trouglu "Martel"-"Hit"-"Ajaks" u cik zore i nestrpljivog iščekivanja da se ukaže Momčilo Bajagić u reklami za nešto, zaboravio sam za šta, i da kaže „Alal vera“, a onda da svi koji su se zatekli tu ponove za njim isto to-čulo se do Rosulja, ali ovi iz Rosulja neće nikad priznati da smo glasnije navijali od njih.

Em smo uzeli Amere, em smo postali šampioni svijeta.

Opet.

Alo.

Alal vera!

Ranijih godina nisam mogao na doček, ali ovaj put...pješke-pješke! Ako je mogao Bata Živojinović da ide kod „druga“ tako, možemo i mi vala.

Karikiram malkice, ne zamjerite.

U ta doba, srećom, živjelo se za sport, pa se očas posla organizovao odlazak autobusom na doček u Beograd, a Karić i ja nismo propustili priliku. Ne mogu sada da se sjetim, a kasni je sat je dok pišem i da mu šaljem poruku u nedoba, da li je i Vuka išao sa nama-neka prašta.

Ni prije, a ni kasnije, nisam vidio više srećnijih ljudi na jednom mjestu nego što je to bilo tog dana ispred beogradske skupštine.

Proživjeću, Bogu dragom hvala, kasnije u životu, mnoge lijepe trenutke koji su mi zavazdan ostali zacrtani i upisani negdje na duši, a taj dan...postao sam ga svjestan tek godinama kasnije kada smo ponovo gledali snimke sa i oko "balkona".

Sjećam se da sam svojom VHS kamericom pokušavao da uhvatim trenutke sreće na licima prisutnih, ali i da sam u jednom trenutku odustao od toga iz prostog razloga-prepustio sam se emocijama koje su kuljale sa svih strana.

Dejan Cukić je najavljivao jednog po jednog.

Bili su to heroji jednog vremena.

Heroji u pravom smislu te riječi.

I, tada sam, osjetio ono s početka priče.

Ponos, inat i sve ono što nas krasi i zbog čega smo to što jesmo-najprvi narod na svit.

Osjetio sam želju.

Da nekada, u nečemu što budem radio, doživim neki svoj „balkon“.

NEKA BUDE ZLATO

Svi se mi, da se ne lažemo, najviše palimo na fudbal, ali su nam najviše sportske sreće donijeli košarkaši, vaterpolisti i Novak Đoković.

Bar to ja tako gledam.

Tim redom.

Da se ne ljute ostali.

Za koji dan počinje to Evropsko prvenstvo. Dugo, predugo, sanjamo povratak na tron.

"Teško je, ali...izdržaćemo", opet ide ista mantra.

Kažu nam, a vala i ne moraju, vidimo i sami da smo favoriti broj jedan i da samo čudo može da se desi, pa da se ne uzme zlato.

Polako.

Dug je to put.

Ali, nešto me raduje.

Više nego ovih ranijih godina.

Želja!

Koliko si puta samo zaspao i dozvolio da ti doluta u san. Da ti prostruji kroz žile, da je osjetiš pod kožom. Da te učini živim.

Želja te vuče naprijed. Budi u tebi ono najbolje i daje ti snagu da pobijediš najgore u sebi.

Promijeni te.

Načas ti bude nadohvat ruke, a onda ti se učini da je tako daleko-da je nedostižna za sva vremena.

Nekad boli.

Do kosti.

Ali, to je put kojim te vodi.

Da je lako-ne bi bilo zanimljivo.

Odustaćeš? Onda ne želiš dovoljno.

"Svi naši snovi mogu da se ostvare, ako imamo hrabrosti da ih želimo", govorio je Volt Dizni kojeg su, sjećaš se, svojevremeno otpustili sa novinarskog posla sa obrazloženjem da mu nedostaje mašte.

Želja da im snovi o zlatu konačno postanu java, generaciji Bogdana Bogdanovića i saigrača nikada nije bila jača.

Da li je su je postali dostojni? Saznaćemo ubrzo.

Da li je zaslužuju? Niko drugi ne zaslužuje više od njih.

Da li je vrijeme? Vrijeme je, ali treba biti strpljiv.

Nemoj da letimo, da se busamo i da postanemo arogantni.

Ego uništi čovjeka i potisne sve dobro što uradi.

Dug je put.

Ali, želja koja tinja u očima ovih momaka čini se da je jača od svih onih prepreka koji nas čekaju na putu do trona.

"Teško je, ali...izdržaćemo!", svi kao jedan, svi za jedno.

Vrijeme je!