Bila su to ona vremena kada su ti dva kamena, majice ili školske torbe bile dovoljne za gol. Kad se sjetim onog Mundijala „preko bare". Struje ima samo u Dijamantu, a čitavo naselje gleda kako Bađo sa penala tuče u mjesec iznad nas.

Kasnije ću se „prešaltati" na basket, a za to je najzaslužnija ona generacija velikana koja je rušila sve pred sobom. Pamtim dobro kako je Predrag Danilović „privario" Sabonisa i kako je Sale isporučio devet trojki. Pisaću i o tome. Ima vremena. Ipak, prekretnica je bila 1997.godina i Еvropsko prvenstvo u Barseloni. Tada sam poludio za košarkom.

Pratio sam ja i ostale sportove. Čekao, srijedom, ispred kioska „Politike" kod hotela Bosna da dođe Tempo, pa ga kao hrčak skupljao u stanu na adresi Franca Prešerna 13.

Znao sam, a kasnije ću to, za srednjoškolskih dana, kod „Slovenca" u salonu igara demonstrirati na nekoj elektronskoj mašini sa sportskim kvizom, u glavu sve i jednog fudbalera, košarkaša, atletičara i sve im detalje iz biografija.

„Mali, da čujem. Koliko je ono trčao Majkl Džonson na 200 metara kada je postavio svjetski rekord?" prekinuo bi gazda, svojim karakterističnim glasom, dnevno blejanje za ona dva stola ispred mu salona.

„19.32." ispalio bih kao iz topa.

Ne kapiram ljude koji ne prate sport. Ni danas mi to nije jasno.

Fudbal sam, kažem ti, zavolio čim sam prohodao. Zasluga je to i mog Džonija koji je, onako očinski, znao da me rasani i drži budnim dok bi na televiziji išao neki prenos. Znao je i na ramenima da me vodi u gužvu na jug Gradskog stadiona, a nije mu teško padalo ni da mi nabaci dinar na džeparac za „Sportski žurnal" koji se u kući redovno čitao.

Kućno vaspitanje.

Sve potiče od toga.

Znao sam ponešto i o Formuli 1, ali do dana današnjeg nisam upoznao čovjeka koji je više dao srce tom sportu od Sikija zvanog Srbija.

Siki je bio gromada od čovjeka. I stasom, i karakterom. Ipak, nije uspio da pobijedi najtežeg protivnika, onog sa kojim se suočavamo svakim danom-samog sebe. O tome ne bih da pišem. Odlučio sam, još davno, da ga pamtim onakvog kakvog smo ga poznavali svi mi koji smo odrasli u krugu „bugarske" škole.

Siki je bio ljudina od 190 i kusur, širokih ramena koja su odavala da se nekada u mladosti bavio „plemenitom vještinom". Doduše, više je nanizao pobjeda u kafanskom nego u onom dvoranskom ringu. Ali, pobjedi se u zube ne gleda, jel tako?

Sa svojih skoro pedeset imao je crte lice „vječitog dječaka" poput Ole Gunara Solksjera ili kako mu već glasi treći dio imena i prezimena. Od glave do pete, svakoga dana, bio je obučen po zadnjoj modi koja je dolazila, ni manje ni više, nego iz krojačnice krojača zaduženih da vode brigu o automobilskom divu rođenom 16.novembra 1929.godine u Modeni.

Ferari je bio pasija našeg Sikija zvanog Srbija. Tih godina, trke Formula 1 su bile prilično popularne. Nije bila ekspanzija televizijskih prenosa, nije to bilo kao danas, da, svakog bogovetnog dana, imaš na hiljade sportskih dešavanja na malom ekranu. Nedjelja je bila rezervisana za Kalčo i Formulu 1.

Bio je to dan za koji se Siki brižljivo spremao kao Ivo Andrić za cigaru s krajem dana, a onda bi ti danima kasnije znao pričati o šikanama, preticanjima i kako je Montoja dobar, ali nema u sebi staloženost Еdija Irvajna. Nije dao na svoje. Branio ih je svim silama kao da su mu rod rođeni.

Pričao bi o Ferariju, a tebi ne bi moglo da ne upadne u oči, da je obučen u prsluk na kojem se diskretno isticao „kavalino rampante" uparen sa crnim „pumicama" na nogama koje si mogao da vidiš na Mihaelu Šumaheru dan, dva, ranije.

„Ko je bolji od njega? Niko!", spustio bi „rejbanke" iz Maranela na nos da te bolje vidi. Sam bi on, tog časa, postavio pitanje i dao odgovor. Bilo bi i ljutnje u glasu, pa bi čak slučajni prolaznik pomislio da će se svađa okončati kavgom. A, onda bi Siki prasnuo u zarazni smijeh

Često smo se pitali odakle mu sva ta odjeća koju, tih godina, nisi mogao tek tako da kupiš u našim sportskim radnjama. Tada kada dođe par „džordanki" kao da je stiglo ne znam šta. Еnterprajz, lično, onaj iz Zvjezdanih staza.

„Imam ja svoje kanale." nije htio da oda tajnu.

Nije htio da oda ni odakle mu „sveti gral" koji je čuvao na posebnom mjestu u stanu.

„Ovo ti je originalna remenica sa bolida Ferarija. Ne pitaj me odakle mi." nije bilo tog koji bi zakoračio kod Sikija na meze i rakije, a da mu se nije pokazala „originalna remenica sa bolida Ferarija" koja se čuvala na pijedestalu u dnevnom boravku.

„Muzejskoj turi" u stanu tu nije bio kraj. Ne bi trebalo ni pet minuta od kako si mu zakoračio u kuću, a da te ne upita:

„Jesi slušao ikad kako Ajrton Sena vozi krug u Monci? To je najljepši zvuk na svijetu. Od toga nema ništa bolje. Kakve simfonije, operski klasici ili ovi drekavci što vi slušate. Od tog zvuka nema ništa ljepše." referisao bi Siki dok bi namještao VHS kasetu da čuješ i vidiš kako Ajrton vozi po Monci.

„Samo još da je vozio za nas." rekao bi sa sjetom u glasu prije nego što bi stisnuo „plej".

Minut i nešto koliko bi, „najvećem od svih koji su ikad sjeli za volan", trebalo da projuri kroz Askari i Lezmo, pogledi bi bili prikovani za televizor, a zaglušujuća buka bolida bila bi jedini zvuk u stanu.

„Sena. Najveći od svih!" rekao bi Siki, a onda bi dodao „ Pa, onda Šumi!" , što bi ujedno bila i zdravica za dobrodošlicu.

Neće dočekati da čuje vijest o onoj stravičnoj nesreći koja je zadesila njegovog Šumija. Koju godinu ranije, Siki je odšetao u Kuću slavnih našeg naselja sa statusom legende, ali one istinske, koje se i danas svi rado sjete.

Formulu 1 i Ferari sam zavolio zbog njega, a Mihaela Šumahera kojeg sam prezirao još od onog sukoba sa Dejmonom Hilom, mojim omiljenim vozačem iz tog doba, počeo sam da poštujem kao najvećeg ikada koji je sjeo za volan. Neka mi Siki i Ajrton oproste na ovim riječima, ali tako je što se mene tiče.

„Non stop prvi Šumaher, smorila je Formula", postaće mi i jedan od top pet stihova majstora svog zanata Prti Be Ge bande za mikrofonom.

Proteklo je vode Vrbasom od posljednje Sikijeve zdravice, ali kad god vidim znak Ferarija sjetim ga se i nabacim osmijeh na lice. Veći tifoz mašinerije iz Maranela nikada više neće hodati banjalučkim ulicama. Vjeruj mi.

Biću iskren.

Prestao sam, s godinama, da pridajem pažnju onome što se dešava u „najbržem cirkusu na planeti". Daleko od toga da nisam upoznat, ali trku, od početka do kraja, pogledam tek tu i tamo. Hiperprodukcija svega i svačega uzela je danak. Izgubila se ona „nedjelja" iz klinačkih dana.

Ipak, ovih dana sam pažljivo iščitavao sve što mi je pristiglo na displej (nekada bih napisao „što bi mi dopalo pod ruku", ali druga su vremena) , a ticalo se epskog blokbastera sa Luisom Hamiltonom u glavnoj ulozi.

Rijetki su klubovi ili sportske organizacije, nazovite to kako hoćete, koji u sebi nose onaj kraljevski štih. Stanu tek na prste jedne ruke, ako ih i toliko ima, a Ferari je jedan od njih.

Ne mjeri se to trenutkom, ni brojem trofeja-klasa živi vječno.

Luis Hamilton je, mnogi će to reći, ali ja ostajem vjeran svome, najbolji koji je ikada sjeo za volan bolida Formule 1. Od malih nogu predodređen za uspjeh postigao je sve ono o čemu je sanjao. Dug je to put i pun tereta sa kojim se rijetki izbore. I oni stanu na prste jedne ruke.

Fotografija od milion dolara

Luis je „prešao igricu" vozeći za ljutog rivala, ali je odlučio da karijeru privede kraju tamo gdje je sve počelo.

Drugačije nije moglo.

„Da li je ovo dovoljno epski za tebe?" upitaće „Car" prije nego što potegne bombu na „Crvenog".

Isto sam upitao sam sebe gledajući Luisa kako u stajlingu „od milion dolara" stoji ispred kuće na adresi Via Paolo Ferari 85 i remek djela auto industrije-Ferarija sa oznakom F40.

Fotografija, nastala kroz objektiv Andrea Vagnera, dočarala je sve ono što Ferari jeste i biće dok je svijeta i vijeka-nedostižan san većine, java koju prožive rijetki.

„Imao sam dovoljno sreće da sam u karijeri postigao stvari za koje sam mislio da nisu moguće, ali je dio mene uvijek sanjao o tome da se trkam u crvenom. Presrećan sam što sam ostvario taj san." priznaće i sam Hamilton nakon „pozeraja" ispred Еncove kuće na kojoj je, lopov je taj Vagner, u kadar stalo sedam prozora sa jasnom aluzijom na put ka osmoj tituli.

„Da li je ovo dovoljno epski za tebe?" upitao sam se ponovo i dao sebi odričan odgovor.

Еpski bi bilo da je i Siki dočekao Luisa u Maranelu, da mu poželi dobrodošlicu i pusti onaj krug Ajrtona Sene iz Monce nakon što mu pokaže „originalnu remenicu sa bolida Ferarija".

To bi bilo epski, ali život je poput Banjaluke iz priče Marijana Beneša-ljepotica i kurva koja te zavede, pa te baci, a ti joj se vraćaš.

Ipak, znam da je tamo gore Siki uživao dok je gledao Luisa kako se folira u svom Salvatore Feragamo kaputu i da je popio „ljutu" njemu u čast.

„Sena, pa Šumi. A, ti nam donesi titulu." nazdravio je u prsluku sa „crnim konjićem" koji je tek iskrojen tamo negdje u okolini Modene.

Radujem se novoj sezoni Formule 1.

Nedjelja, i svi smo tu

„Nedjelja, i svi smo tu." pjevušim u gluvo doba noći dok privodim kraju ovo što pišem i gledam kalendar najbržeg cirkusa na planeti.

Nije ni Monca daleko.

Možda je konačno kucnuo čas da se ona „originalna remenica sa bolida Ferarija" vrati na mjesto odakle je i stigla u naš srez.

Ajde, mali, pun gas.

Za Sikija.