Naših "jedanaest"

„Ružno o lepom sudi, a glupost se kao mudrost nudi.“, lijepo to Cane, onako u svom maniru, reče onda. I, gle čuda, kako to prepozna ovaj „algoritam Velikog brata“ da mi izbaci baš taj recital na mrežama nepuna dva minuta nakon što sam dovršio vijest oko ujdurme koju je režirao nekadašnji golman Brazila.

O njemu ću nešto kasnije-ako uopšte bude i trebalo.

„Ružno o lepom sudi...“, rekoh naglas sam sebi dok sam čitao tiradu o slučajnosti kojom je skovano olimpijsko i evropsko zlato.

Ljut sam.

Bio sam i tad kada je odlučio da igra za Brazil.

Čak sam i opsovao.

Ne postoji sportski motiv koji može da te navede da promijeniš nacionalni tim. Ne postoji sportski motiv koji može da te navede da igraš za drugu zemlju od one u kojoj si rođen i koju si branio na sportskom borilištu.

Ne postoji taj sportski motiv koji može da te navede na tu odluku.

Tako je i „ . „ . Što bi u poruci napisao ovaj jedan moj prijatelj kada odluči da završi svaku dalju diskusiju

Novac?

Ima ona priča kako su Turci nudili kule i gradove Tijani Bošković da zaigra za njihovu zemlju. Novaca nisu žalili, ali bi umjesto Bošković na dresu pisalo Boškoglu ili tako nešto.

Ma, važi.

Neđu da imenujem i jednog svog drugara kojem su isto nudili silan novac da promijeni dres.

„Da nemam hljeba jedem – neću. Da mi u selu kažu da sam ja prodao prezime. Daleko im lijepa kuća.“ rekao mi je dok smo cijedili rakijicu.

Odluta ja, ali neka me srdžba uhvati.

Elem.

Dan nakon što smo ga gledali kako se poigrava sa rivalima u prvenstvu Mađarske šetali smo glavnom džadom u Budimpešti. Divna je Vaci ulica s početkom proljeća, a na ruku joj ljepoti ide i sva ona graja koja prati ovaj grad.

Nagovarali smo ga da kad okonča karijeru zaigra za veterane banjalučkog Incela da konačno Kolak i ekipa pokažu ovima iz Herceg Novog da im se može uzeti mjera i u bazenu, a ne samo za šankom. Kako je iz Kotora, valjda ima nekog lokal rivaliteta, pa je kroz smijeh potvrdio transfer. Ima vremena, neka njega bar još deset godina na mjestu najboljeg na planeti.

Pred kamerom nam je i zapjevao, a otkrio je i da je bio dobar đak.

Momčina na mjestu. Pravi šampion.

Znali smo, i mi, a i on, da će se u jednom trenutku morati povesti taj razgovor.

Detalje ću da zadržim za sebe, pa da im se uz vino i brancin na gradele smijemo nekad tamo u Boki, ako se i kad se sretnemo.

Tada mi nije bilo do smijeha.

Osjetilo se u glasu da mu je nepravda teško pala.

Kako i ne bi.

Mnoge bi, ono što se njemu desilo, bacilo na koljena.

Mnogi bi povili leđa.

Izdržao je. Podigao je gard i uzvratio je udarac, onako kako se to radi viteški i časno – postao je najbolji na svijetu, osvojio je sve što se osvojiti može, a onda im se nasmijao u brk.

Teško je slomiti one koji su rođeni kao pobjednici i koje nosi vjera i hrabrost u srcu.

Teško je slomiti one koji ne prodaju vjeru za večeru ili medalju.

Čuj mene – teško.

Nemoguće je!

Zahvalan sam na trenucima koje smo proveli u njegovom društvu. Od velikana, bez obzira koliko ti je godina, uvijek možeš da naučiš , a to su lekcije koje nemaju cijenu.

Ponešto sam mogao da naučim i onomad u Sisku u koji smo pristigli nekoliko sati uoči utakmice između Hrvatske i Srbije.

Ivica je držao neko „taktičko slovo“ za stolom u restoranu hotela Panonija. Zastao je kada sam im prišao. Nije me poznavao.

„Ma on je naš. Slobodno nastavi, šta ti je“ , Dejan je razvukao osmijeh i pozvao me da im se pridružim. Tucak je i dalje pomalo nepovjerljiv, ali je, valjda vjerujući Dejanu da sam „naš“ nastavio sa pričom.

Dva do tri minuta kasnije referisao sam im sve što znam o banjalučkim ćevapima i kafanama, ali nisam mogao da se sjetim nekog Milana iz Banjaluke koji je vojsku služio u Nevesinju, tad je imao „dva sa dva“, a zadnje što se čulo o njemu da je u otišao u Kanadu.

„Kako ne znaš Milana, dobar lik baš, ljudina?“, džaba je bilo, nisam se mogao sjetiti.

Od hotela Panonija do bazena u Sisku ima cirka 300 metara pješke da se pređe. Na utakmicu sam išao, pun ponosa, dva koraka ispred „svojih“ koji će ostati upamćeni kao najbolja generacija u istoriji vaterpola – baš dobar osjećaj.

Privilegija je, bar nas zaluđenih tim sportskim pričama, saznati poneku tajnu kojom se stiže i do olimpijskog odličja. Tek tada spoznaš težinu puta koji je neophodan da se pređe kako bi na kraju filma uživao onih minut i kusur u himni zemlje koju voliš svim srcem.

Ni to nema cijenu, zato i jeste samo za najbolje među najboljima!

Zajedno i kad je dobro, ali zajedno i kad je teško.

A, znalo je da bude.

Ne postoji reprezentativna selekcija koja je više radosti donijela ovom narodu od vaterpolista.

Fudbal, košarka, rukomet?

Ni blizu.

Nikada!

Novaka neću da računa.

On je svemir za sebe, a to će i vaterpolisti da kažu.

Ekipa.

Tako sam ih uvijek doživljavao.

Ekipa – baš u pravom smislu te riječi.

Zajedno i kad je dobro, ali zajedno i kad je teško.

A, znalo je da bude.

Ovih dana možda i teže nego ikad jer najteže je kada te izda neko tvoj.

Ali, ti, izgleda, nikada nisi bio naš.

Bolno je što su oni koji su toliko radosti donijeli morali da donesu takvu odluku - da napuste Srbiju dok tebi ne vide leđa.

Samo oni, njih jedanaest, znaju koliko im je teško.

Ali, kao i onda kada su slavili i kada su tukli sve redom – nisu sami. Ima nas još „jedanaest“ koliko hoćeš.

Oni su to zaslužili.

Pobjedama, porazima, medaljama, borbom, inatom i zajedništvom.

Takvima se ne sudi, takve ne kudiš.

Jer oni su Srbija!