Pogodite žanr

U neka davna, stara vremena filmova, koji su tada pokušavali da barem djelimično opravdaju pripadnost sedmoj umjetnosti, uglavnom su se dijelili na žanrovske i nežanrovske. Nežanrovske filmove bilo je teško svrstati u postojeću žanrovsku klasifikaciju te su zbog toga smatrani artističkim ostvarenjima odnosno umjetničkim filmovima. Sa druge strane žanrovski filmovi smatrani su komercijalnim ostvarenjima (što nekad baš i nije bila istina) i koje su zli jezici, pogotovo oni nežanrovski, smatrali ostvarenjima koja su više od umjetnosti cijenila prihode sa bioskopskih blagajni. No, kako sam naslov kaže mi ćemo se u ovoj priči fokusirati na žanrovska ostvarenja odnosno filmove koji su se mogli svrstati u postojeću žanrovsku klasifikaciju. I tu su stvari bile vrlo jednostavne.

Ako bi glavni junak imao snažno izražene mišiće (ponekad nije ni morao da ispuni taj uslov) i u svojim rukama mitraljez ili neko drugo automatsko oružje, jasno je bilo da je riječ o akcionom filmu. Karakteristično za ove filmove je da su se mrtvi protivnici brojali u desetinama, a da naš junak pri tome ni jednom nije promijenio okvir na svom oružju. Ako bi pak glavni junak bio bez vatrenog oružja onda je morao da ima mišiće i da protivnicima golim rukama lomi ruke, noge, vilice i rebra. I ovi filmovi su svrstavani u akcione filmove doduše honkonške akcione nazvane tako jer je njihova produkcija rađena uglavnom u Hong Kongu. Ponekad je naš junak u svojim rukama umjesto automatskog oružja imao samo pištolj, ali i to su bili akcioni filmovi (sa malo manje mrtvih). Ako bi pak glavni junak pored pištolja imao na glavi kaubojski šešir i jahao konja onda je jasno da je riječ o vesternu.

Kada bi priča pratila detektiva koji nije vadio cigaretu iz usta koji istražuje ubistvo ili neku krađu odnosno pljačku jasno je bilo da je riječ o krimi filmu. Ako bi prilikom istrage jednog ili više ubistava ili potrage za protivničkim čovjekom ubačenim u naše redove situacija bila napeta, muzika dinamična onda je, jasno je, riječ o trileru, običnom, psihološkom ili političkom. Istina, nekada se triler smatrao podžanrom krimića, ali se svojim upornim pojavljivanjem na velikim platnima uspio izboriti za svoje mjesto pod suncem i sopstveni žanr. Ako su glavni junaci zabrinuti, imaju mnogo problema i ponekad galame jedni na druge onda je to drama, ako bi sve to bilo prenaglašeno i emocije (koje god da su u pitanju) prosto curile sa velikih ekrana onda bismo se našli u melodrami. Suprotno tome ako bi glavni junaci bili nasmijani i upadali u komične situacije onda je sasvim logično to bila komedija, a ako su dijalozi bili apsurdni kao i potezi glavnih junaka onda je i to bila komedija odnosno njena podžanr, parodija.

Ako bismo se našli u nekoj dalekoj budućnosti ili svemiru gdje je tehnologija i društvo bilo mnogo naprednije od tadašnjeg jasno je bilo da je to SF odnosno naučna fantastika. Kod horor filmova ili filmova strave i užasa kako su se kod nas zvali imali smo varijacije na temu. Ako bi neki tip, obično sa maskom na licu, jednostavno volio da ubija svakoga ko mu padne pod nož ili motornu testeru (obično su to bili tinejdžeri u ljubavnom zanosu) onda smo imali slešer horor, ako pak neko natprirodno biće tipa vampir, vukodlak ili neka treća vrsta čudovišta napada mirne i fine građane onda smo imali klasični horor, a ako bi sam nečastivi pokušao da se vrati među ljude bilo da opsjedne neku nevinu djevojčicu ili preko svog nasljednika onda smo imali psihološki horor. I to bi uglavnom bilo to. A da, imali smo još jedan žanr u kojem teta i čiko nisu baš puno pričali, ali su zato baš voljeli da se skidaju. Za divno čudo ovaj žanr je i danas uspio da ostane „čist“ osim što sad imamo više varijacija na temu (teta i teta, čiko i čiko itd).

Kao što rekoh na početku priče to je bilo u neka davna, stara i primitivna vremena, jer danas, sudeći prema pojedinim filmskim sajtovima, film nije film ako nema bar pet do deset žanrovskih odrednica. A to se ne odnosi samo na nove filmove već i na one koji već imaju etiketu klasika. Nekada je, recimo, Blade Runner bio naučna fantastika ili ako ćemo baš biti sitničavi naučnofantastični triler. To je bila odrednica za nas naivne jer prema novoj nazovimo je „žanr fjužen“ klasifikaciji isti film je postao, pored postojećih žanrova i sajber triler, psihološki triler, psihološka drama, obična drama i akcija uz još nekoliko žanrovskih odrednica. Malo bolje je prošao prethodni Skotov film Alien koji je uz SF postao i sajberpank (ne znamo samo na osnovu čega), tragedija i neki novi žanr po imenu invazija vanzemaljaca. Da „žanr fjužen“ klasifikatorima ništa nije sveto primjer je i dobri stari Rambo koji eto nije samo akcija već je i triler, psihološki triler, psihološka drama, tragedija pa čak i Holiday (praznik) šta god to značilo.

Zbog svega ovoga mogli ste često pročitati kako je jedini horor koji je nagrađen Oskarom film The Silence of the Lambs. Film jeste odličan, napet, sa vrhunskim glumcima ali jedini problem je što nije riječ o hororu. Jeste da napetost vlada gotovo cijelim tokom filma, jeste da Hanibal Lektor djeluje zastrašujuće, jeste da masovni ubica Bafalo Bil svojim žrtvama dere kožu kako bi od nje šio odjevne predmete, ali to su sve elementi klasičnog psihološkog trilera što film u osnovi i jeste odnosno ako vas film zastraši ne mora značiti da je riječ o hororu. U tu Oskar-horor modu ubačeni su i grešni Sinners u kojima se pojavljuju vampiri i to bi otprilike bila jedina dodirna tačka ovog ostvarenja sa horor žanrom. Na stranu to što vampiri u ovom filmu nisu nikakva paklena bića koja iz mraka zaskaču slučajne prolaznike već metafora rasizma i dominacije bijelaca nada crncima početkom prošlog vijeka. Po ovoj logici film Dracula: Dead and Loving It trebalo bi da bude svrstan u horore. Jeste da je riječ o parodiji na Kopolin film Bram Stoker's Dracula, jeste da Drakulu igra niko drugi do Lesli Nilsen i jeste da njegov Drakula niti je opasan, niti je strašan, a ni pretjerano spretan, ali Drakula je Drakula.

I baš prema samom naslovu jedan od najvećih izazova jeste da pogodite kog žanra je film jer je izbor više nego bogat. Ili da to malo plastičnije objasnimo okrenućemo se prema domaćem klasiku Maratonci trče počasni krug i filmu koji je, vjerovatno, pogledao svaki stanovnik bivše nam države. Mi smo nekada naivno smatrali da gledamo komediju ili preciznije crnu komediju. Ali, preciznom analizom filma doći ćemo do šokantnih saznanja kako u ostvarenju imamo žanrova koliko vam drago. Je li Pantelija svu svoju imovinu ostavio samom sebi što znači da je riječ o natprirodnom žanru i to natprirodnom hororu jer u sceni na groblju gospodin koji je uljudno pozdravio Bilija Pitona i njegove ljude sa „Dobro veče“ samo želi da se vrati u svoj grob. Je li Laki jureći trideset na sat ubio gospodina Rajkovića čiju smrt istražuju žandari što znači da je riječ o krimi žanru koji prerasta u triler i to psihološki kada brat gospodina Rajkovića izvadi ne tako mali nož i objasni prestravljenom Lakiju šta bi radio ubici njegovog brata. Imamo i elemente romanse jer Mirko jako voli Kristinu, a ona njega nešto manje jer joj je u mislima uglavnom Đenka čime se stvara ljubavni trougao i samim tim imamo dramu koja prerasta u tragediju kada Mirko uhvati Kristinu i Đenku kako vježbaju za film. I naravno tu je neizostavna akcija jer na kraju filma dolazi do oružanog obračuna Topalovića i Bilija i njegovih ljudi gdje se kao kolaterala pojavljuje vod žandara. Ako se još i pri tome osvrnemo na sam naslov film onda bismo logično mogli doći do zaključka da je riječ o filmu koji je fokusiran na sport. Gledajući iz „žanr fjužen“ perspektive ono što smo odgledali je komedija/crna komedija/ natprirodni horor/krimi/triler/psihološki triler / romansa / drama / tragedija / sportska akcija.

Pa vi sami odlučite koji žanr vam se najviše dopao.