Iako se prašina oko ovogodišnje dodjele Oskara već odavno slegla u noći u kojoj su se desila mnoga iznenađenja jedna stvar je zapela za oko mnogima pa i samom autoru ovog teksta. Ne, nije u pitanju prvi crnoputi dobitnik Oskara za kostimografiju, nije ni činjenica da je prva nominovana transdžender glumica ostala bez nagrade (ko kaže da vam društvene mreže ne mogu doći glave ili barem priželjkivane nagrade) niti da je Adrijan Brodi za lošiju reprizu svoje uloge iz Pijaniste ponovo nagrađen najprestižnijom filmskom nagradom.
Riječ je naravno o prevarama ili da se politički korektno izrazimo kalkulacijama studija kada su u pitanju glumačke kategorije. Tako je svakom ko i malo prati film i imao je priliku da pogleda nagrađena ostvarenja bilo jasno da su četiri glavne glumice i glumca osvojili nagrade za svoje nastupe. Naravno, svakom laiku je jasno da postoje samo dvije vrste ovih nagrada i da to mora da je neka greška. Naravno da nije greška ako pitate pomenuta filmska studija jer oni uloge Zoe Saldanje i Kjerana Kalkina vide kao sporedne glumce ili su ih barem tako uredno registrovali kod Američke akademije filmski umjetnosti i nauka.
I ne vrijedi da sada nekome objašnjavate kako Rita Moro Kastro može biti sporedna uloga, kada je otvorila film, dobila još jedan slučaj na sudu (zasluge naravno idu njenom šefu) pa čak i otpjevala nekoliko pjesmica prije nego što smo se upoznali sa naslovnim likom Manitasom / Еmilijom Perez, ako silne produkcijske kuće koje su stajale iza ovog filma kažu da je to sporedna uloga. I barem tako došapnu gore pomenutoj Akademiji. To što Zoe Saldanju viđamo više od Karle Sofije Gaskon u naslovnoj ulozi očigledno nije bitno ni studijima ni Akademiji. Samim tim pravo na žalbu na „presudu“ Akademije izgubio je i Kjeran Kalkin koji igra jednog od dvojice rođaka koji ZAJЕDNO putuju u Poljsku kako bi ZAJЕDNO obišli kuću u kojoj je živjela njihova nedavno preminula baka koja je preživjela holokaust. Iako riječ zajedno podrazumjeva da su dvije osobe jedna pored druge samim tim su u isto vrijeme u gotovo svakom kadru Topic Studios je odluči da je Kalkin sporedna uloga za razliku od njegovog rođaka (Džesi Ajzenberg) koji je po svoj logici glavna uloga. Neki bi mogli reći kako je Kalkin kasnio za Ajzenbergom čitave četiri minute pa je zbog toga zauzeo drugo mjesto jer je upravo toliko minuta bio manje prisutan ne velikim ekranima u odnosu na svog kolegu. Istina, neki zli jezici mogli bi reći da je Kalkinova interpretacija mnogo uvjerljivija i kvalitetnija od Ajzenbergove, ali budući da je pomenuti istovremeno i režiser i scenarista prirodno je da njegov saputnik ima sporednu ulogu.
Sve ove kalkulacije i zbunjujuće kategorizacije uloga prosto vas natjeraju da se zapitate kako bi smo, recimo, u filmu „Telma i Luiz“ utvrdili koja od njih glavna, a koja sporedna uloga. Vjerovatno je u toj priči Luiz glavna budući da je ona ta koja u svojim rukama ima volan (za razliku od Telme koja je na mjestu suvozača pa bi samim tim trebala biti sporedna uloga) pa čak i pištolj kojim ubija nasilnika koji je napao Telmu. Slično pitanje možemo postaviti i za film „Buč Kesidi i Sandens Kid“ gdje bi vjerovatno glavna uloga bio Pol Njumen pošto je on taj koji vozi Ketlin Rouz na guvernali svog bicikla dok kišne kapi ponovo padaju na njegovu glavu. Srećom, ovi filmovi su snimljeni nekada ranije kada je postojao pojam „co-leading characters“ ili jednostavnije rečeno više glavnih uloga i kada studija nisu razmišljala da glavne glumce razbacuju po raznim kategorijama pa su i Dastin Hofman i Džon Vojt bili nominovani za glavnu mušku ulogu u filmu „Ponoćni kauboj“, a Paramauntu nije padalo na pamet da od tri nominovana za najbolju sporednu ulogu prebaci, recimo, Al Paćina, u kategoriju glavnih glumaca kako bi pružao moralnu podršku Marlonu Brandu. Ruku na srce i Akademija je tada definitivno imala više integriteta i jasno definisala šta je „leading role“, a šta „supporting role“ ili prosto rečeno glavna i sporedna uloga.
Definitivno je ovogodišnja dodjela Oskara pokazala da se studija usavršila u kategorijskim prevarama, pardon, kalkulacijama, dok je Akademija istovremeno usavršila vještinu da se „pravi luda“ kada je u pitanju kategorizacija pojedinih uloga u pitanju. Ponekad se pojavi poneka kolateralna žrtva kao što je Lili Gledston samo zbog svojih korijena bila nominovana u kategoriji glavne ženske uloge, ali mehanizam definitivno funkcioniše. Jer kada se na sljedećem trejleru za neki novi film pojavi ime glumca koji je za svoju glavnu ulogu dobio oskara za sporednu ulogu ispod njegovog imena će pisati „Academy award winner“ bez upozorenja da je to bilo za sporednu ulogu koju bi zli jezici mogli nazvati i glavnom.