Porodica 40 godina živjela u tajgi: Pobjegli od komunista, evo kako su otkriveni

Godine 1978, pilot helikoptera koji je letio sa grupom geologa iznad šuma Sibira primijetio je nešto neobično: proplanak nekoliko hiljada metara ispod na vrhu planine.

Na prvi pogled, proplanak je pokazivao duboke žlijebove, što je ukazivalo na to da bi ljudi mogli da žive tamo. Problem je bio što je planinski region bio udaljen više od 240 kilometara od najbližeg poznatog naselja, a sovjetske vlasti nisu imale nikakve informacije o ljudima koji žive u tom području.

Pogledajte u galeriji prve fotografije porodice Likov:

Porodica Likov u sibirskoj tajgi tokom 1980-ih. Agafija Likov je posljednji preživjeli član porodice.

Geolozi su odlučili da istraže teren i otkrili su drvenu kolibu pored potoka. Jedina soba je bila tijesna, vlažna, prljava i hladna. Pod je bio prekriven ljuskama krompira i ljuskama pinjola. Malo ko je mogao da vjeruje da neko zaista živi tamo.

Republika Srpska

Dodik: Odnos Srbije i Srpske najbolji od dolaska Vučića na čelo države

Međutim, porodica Likov je tamo živjela više od četiri decenije. Kroz razgovore sa geolozima, njihova priča je počela da izlazi na vidjelo.

Bjekstvo u tajgu

Geolozi su u kolibi zatekli jako starog čovjeka. Bosonog, nosio je košulju napravljenu od vreće, pantalone od istog materijala, imao je dugu bradu. Djelovao je uplašeno i vrlo obazrivo.

"Morali smo nešto da kažemo. Počela sam sa: 'Zdravo, đedo! Došli smo u posjetu'. Starac nije odmah odgovorio. Napokon smo čuli mek, nesiguran glas: 'Pa, ako ste doputovali ovoliko daleko, mogli biste i da uđete'", pisala je Galina Pismenskaja, jedna od naučnika.

Agafija Likov je posljednji preživjeli član porodice:

Kad su prešli starčev kućni prag, istraživačima se učinilo kao da su se vratili u srednji vijek u mračnoj prostoriji bilo je ledeno kao u frižideru, a jedini izvor svjetla dolazio je kroz nezamislivo prljave prozore, tek nešto veće od dlana.

U ćošku kolibe dvije žene su se molile histerično ponavljajući: "Ovo je za naše grijehe, za naše grijehe!" Druga je pala na pod i gledala ih je prestravljeno. Morali su da izađu napolje.

Udaljili su se od kolibe i tu su počeli da jedu. Poslije pola sata, vrata kolibe su se opet otvorila i stari čovjek je izašao sa obje ćerke. Bile su uplašene, ali ne više histerične i djelovale su radoznalo. Sjeli su sa naučnicima, i odbili svu hranu koju su im ovi ponudili. "To nam nije dozvoljeno", govorili su uglas. Ćerke su govorile neprepoznatljivim jezikom koji je ličio na životinjsku onomatopeju.

Svijet

Djevojčica (8) preminula u mukama nakon kupanja u jezeru: ''Infekcija rijetka, ali fatalna''

Starac je bio glava porodice. Zvao se Karp Likov, član fundamentalističke grupe Staroverci u Rusiji. Nakon što su boljševici preuzeli vlast 1917. godine, Staroverci su bili progonjeni.

Karpov brat je ubijen 1936. godine, a ubrzo nakon toga, Karp je odlučio da napusti civilizaciju. Izronio je sa suprugom Akulinom i dvoje djece – devetogodišnjim Savinom i dvogodišnjom Natalijom – duboko u sibirske šume.

U izolaciji, tokom godina su imali još dvoje djece: Dmitrija 1940. i Agafju 1944. Nijedno od ove djece nije vidjelo nikoga osim članova svoje porodice sve do 1978. godine.

Borba za opstanak

Život u divljini je bio izuzetno težak. Porodica je pravila odjeću od konoplje, a cipele od brezove kore. Kada bi im lonci zarđali, koristili su brezovu koru da bi napravili improvizovane lonce za kuvanje.

Godine 1961, kada je sniježna oluja uništila usjeve, porodica je morala da jede kožne cipele, slamu i koru drveća. Njegova supruga Akulina je umrla od gladi kako bi djeca imala dovoljno hrane.

Ipak, porodica je istrajala i naučila da uzgaja raž, pažljivo obnavljajući svoje usjeve.

Život Agafije Likov:

„Jeli smo šumsko voće, korijenje, travu, pečurke, vrhove krompira i kore“, sjećala se Agafja krajem pedesetih godina 20. vijeka, u periodu poznatom kao Gladne godine. „Stalno smo bili gladni. Svake godine smo donosili odluku da li ćemo pojesti sve ili sačuvati sjeme za sljedeću sjetvu.“

Susret sa svijetom

Dolaskom sovjetskih geologa 1978. godine, život porodice se donekle promijenio. Međutim, djeca su odbijala hranu koju su im nudili: džem i hljeb nisu bili dozvoljeni, jer ih nikada ranije nisu vidjeli. Otac je priznao da je jeo hljeb, ali djeca nikada nisu. Jedino što su prihvatali bila je so.

Svijet

Djevojčica (8) preminula u mukama nakon kupanja u jezeru: ''Infekcija rijetka, ali fatalna''

Kasnije su usvojili i druge stvari: noževe, viljuške, drške, žitarice, papir, pa čak i baterijsku lampu.

Geolozi su porodici Karp takođe pričali o događajima u spoljnom svijetu – Drugom svjetskom ratu, tehnološkim inovacijama i ljudskim dostignućima, uključujući slijetanje na Mjesec. Porodica je čak upoznata i sa televizijom, iako su je smatrali grijehom, često gledajući slike na pokretnom platnu koje su nosili geolozi.

Tragedija i posljednji preživjeli

Iako su nastavili da žive u izolaciji, tragedija je pogodila porodicu 1981. godine: Savin, Natalija i Dmitrij su umrli u roku od nekoliko dana. Smatra se da je njihova smrt prouzrokovana izloženošću bolestima spoljnog svijeta na koje nisu stekli imunitet bolesti bubrega i upale pluća.

Karp i njegova preživjela ćerka Agafija odbili su da napuste tajgu. Karp je umro 1988. godine, a Agafija je nastavila da živi samostalno u šumi i tu je ostala do svojih 70-ih. Potom je napisala pismo koje je objavljeno onlajn, u kojem je tražila da neko dođe do njene kuće i pomogne joj jer je sve lošijeg zdravlja. Prebačena je u bolnicu zbog bolova u nozi, ali se poslje lečenja vratila u divljinu.

„Kada je umro, nisam imala nikoga kome bih se mogla obratiti ili na koga bih se mogla osloniti“, rekla je Agafija za Vice 2013. godine. „Sama sam sjekla drva.“

Agafja Likova je dobila novu kuću zahvaljujući ruskom tajkunu Olegu Deripaski. Radi se o jednospratnoj brvnari, koja se nalazi odmah pored prethodne kuće, koju je izgradio još njen otac.

Agafija po pisanju svjetskih medija i dalje živi u novoj kolibi u sibirskoj tajgi, čuvajući jednostavan način života koji je porodicu Likov učinio legendom, prenosi Kurir.