U mnogim krajevima Srbije, Republike Srpske i Crne Gore imaju običaj da kažu da tog dana prislužuju ili pominju, pa drugu slavu zovu još i lokalizmima poput prisluga.

Preslava tj. prisluga se obilježava skromnije, uz prisustvo manjeg broja gostiju. Najčešće se okupi samo najuža rodbina ili se obilježi u krugu porodice.

Krsnu slavu nasljeđuje najstarije dijete, a preslava se može prenijeti i udajom, ukoliko je žena jedini potomak, ona može iz svoje porodice prenijeti preslavu kako bi se nastavila tradicija preslave, prislave ili poslužnice.

Ponekad bi se dogodilo da se druga, dodatna, slava usvoji kada postoji vjerovanje da se neki svetac zalagao za neku vrstu spasenja. Npr. ukoliko neka osoba vjeruje da joj je baš taj svetitelj donio spasenje, izbavio je od bolesti, sačuvao život u nekoj nesreći… onda se ta osoba, ili čitava porodica, u znak duboke zahvalnosti zavjetuje da će prisluživati još jednog svetitelja pored krsnog imena.

Ili, ukoliko vjeruje da ju je neki svetac opomenuo da se vrati na pravi put, najčešće kroz san ili time što je osobu kaznio, iz strahopoštovanja mnogi ljudi uzimaju i preslavu pored slave. Negdje je preslava imendan ili rođendan, ukoliko je neko rođen na dan vjerskog praznika.

Taj dan bi se obilježavao obaveznim postom, i ne samo taj dan, već čitava nedjelja u kojoj se slava nalazi, a potom slijedi pričešće na dan slave.

Na dan preslave nosi se žito u crkvu da se osvešta nakon pričešća i molitve. Kod mnogih sveštenika obično je pravilo da se kolač ne mijesi, već se samo priprema žito. Zapali se kandilo u domu i očita molitva svetitelju kako bi mu se iznova odala zahvalnost.

U gradovima u Srbiji ova tradicija izumire, ali se još uvijek preslavlja po selima. Obično ga miješaju sa zavjetinom (seoskom ili gradskom slavom), što nije isto, jer je zavjetina dan kada se cijelo selo, grad ili neka veća grupa ljudi naseljena na istom prostoru, zavjetovala da će proslavljati istog svetitelja.

Pratite nas i putem Vibera