Prema ocjeni razrednog nastavnika pokazao je i teškoće u prilagođavanju prilikom boravka u razredu sa ostalom decom (odbijao razgovor, ustajao tokom časa, zavlačio se pod klupu).

"S aspekta struke ovi oblici ponašanja ukazuju da postoji mogućnost prisustva određene specifične poteškoće kod djeteta, međutim nikada se ishitreno na osnovu samo ovako subjektivnih znakova ne smije po automatizmu sumnjati na intelektualni deficit kao primarni uzrok pojave pomenutih poteškoća i neželjenih oblika ponašanja", rekla je za Radiosarajevo.ba logoped-defektolog Mervana Mujić.

U drugom razredu osnovna škola koju dječak pohađa upućuje Centru za socijalni rad zahtjev da se dječak uputi na kategorizaciju nadležnoj Stručnoj komisiji za ocjenjivanje sposobnosti i razvrstavanje djece i omladine ometene u fizičkim i psihičkom razvoju radi utvrđivanja njegovih psihofizičkih sposobnosti.

"Roditelji su imajući puno povjerenje u sistem krenuli u potrebnu proceduru koja je trebala podrazumevati detaljnu procjenu djeteta sa svih aspekata struke, a koja je konkretno izostala", rekla nam je Muhić navodeći kako je nakon toga uslijedila po dijete kobna greška.

Komisija za kategorizaciju koja je sastavljena od pedijatra, neuropsihijatra, defektologa, psihologa i socijalnog radnika, je u svojoj ocjeni utvrdila da dječak spada u kategoriju osoba lake mentalne retardacije, te preporučila nastavak školovanja po prilagođenom planu i programu uz pojačan pedagoško – psihološki nadzor. Roditelji su primijetili da dijagnoza koju ima dječak vjerovatno pogrešna.

"Dječak je u sklopu porodice funkcionisao po potpuno tipičnom principu razvoja. Osim izražene odbojnosti prema učenju čitanja i pisanja, te vrlo teškog napredovanju na ovom planu, dijete nije pokazivalo ostale osobine koje se očekuju kada se govori o deficitu intelektualnog funkcionisanja", rekla je Mujić.

"U slučaju konkretnog dječaka majka je upravo primijetila da se sve poteškoće njenog djeteta svode na govornojezičke kompetencije (čitanje, pisanje, te oskudniji rječnik, povremeno agramatičan govor). Engleski jezik je savladao, rad na računaru takođe i postepeno počeo da gradi svoj svijet. Osjećao se drukčijim od ostalih, te polako počeo razvijati primjetan osjećaj nesigurnosti u okruženju. Na njeno insistiranje da odu na još neke procjene dijete je odgovaralo ‘Džaba ćete me voditi, meni jednostavno nema pomoći", ispričala je Mujić.

Nakon opservacije i ponovo urađene detaljne procjene utvrđeno je da dječak nema poteškoće na nivou intelektualnog funkcionisanja i da nije mentalno retardirana osoba.

"Ovo kažem kao logoped, ali i kao disleksičar koji je u djetinjstvu prolazio bezbroj poteškoća zbog nerazumijevanja okoline. No, prije 36 godina, u vrijeme kada sam ja bila disleksično dijete, o tome se ništa nije znalo. Poražavajuće je, međutim, da danas, u vremenu napredne dijagnostike, u komisijama i na ključnim mjestima za detekciju ranih razvojnih poremećaja i dalje sjede ljudi koji o tome nemaju pojma ili neće da imaju jer ih sistem štiti od odgovornosti", kaže Mujić.

Dječaku treba da se zvanično ukine dijagnoza laka metalna retardacija, te u dokumentaciju unese dijagnoza Disleksija.