Šta sveštenik kaže o tetoviranju vjerskih simbola

"Sveti apostol Pavle kaže: Zar ne znate da su vaša tijela hram Duha Svetoga?", podsjetio je Đogo, navodeći da je u 20. vijeku došlo do negacije hrišćanstva kroz ideju da je čovjek gospodar svog tijela i da njime može raspolagati po vlastitoj volji.

TIJELO I DUŠA NAJPRIJE PRIPADAJU BOGU

Đogo za Srnu pojašnjava da je hrišćansko shvatanje drugačije, jer i duša, i tijelo, i sam čovjek prvo pripadaju Bogu, čak više nego sebi samom.

On je naveo da Crkva iz istih razloga iz kojih ne odobrava kremiranje, ne podržava ni "dodatna ukrašavanja tijela".

Đogo je naglasio da je Crkva izrazito protiv ne samo religijskog, već i bilo kojeg oblika tetoviranja, koje je ocijenio kao paganski običaj.

On smatra da je savremena popularizacija tetovaža dio šireg neopaganskog trenda, koji je podstaknut uticajem sporta i masovne kulture.

"Ljudi preuzimaju ono što je in i kul, bez preispitivanja, pa čak tetoviraju i pravoslavne svetinje, što je krajnje neprimjereno. Svetost se ne postiže spoljašnjim simbolima, već životom u skladu sa vjerom. Nije dovoljno nositi simbole na sebi ako se živi suprotno hrišćanskim načelima", upozorio je Đogo.

Govoreći o društvenom kontekstu, Đogo je ocijenio da se tetoviranje često povezuje sa "pseudo-pravoslavljem i površnim odnosom prema vjeri", te pozvao mlade da se okrenu molitvi, Crkvi i porodičnim vrijednostima.

"Ostrog je velika svetinja, ali treba živjeti dostojno Svetog Vasilija Ostroškog. Ništa čovjek ne postiže ako istetovira manastir ili religijski simbol, a onda istom tom rukom krade ili čini nemoralna djela. Kako onda misli da je postigao svetost? Svetost je nešto što se molitvom postiže. Pravoslavlje je istinski život, a ne nešto što se pokazuje spolja", poručio je Đogo.

NEPRIMJERENA OBMANA "TURBO-FOLK" HRIŠĆANSTVOM

Prema Đogovim riječima, Srbi su narod koji je mnogo propatio i koji još nije uspostavio kulturu da se pomoli Bogu kako treba, te da je iz tog razloga krajnje neprimjereno da sami sebe obmanjujemo jednim "turbo-folk" hrišćanstvom.

"Zato, nikakve lažne pravoslavne tetovaže, pravoslavlje je istinski život i čovjek ne treba time da se pokazuje. Hristos je bio protiv svakog pokazivanja velikih vjernika. Veliki vjernici ne postoje - postoji samo vjernik koji zna da je pokajnik i grešnik i koji od Boga moli oproštaj, spasenje i blagoslov", naveo je Đogo.

Đogo naglašava da će se za 10 ili 20 godina kultura tetoviranja promijeniti i ljudi će se vjerovatno stidjeti svojih tetovaža, a i samo tijelo će se promijeniti.

"Zašto onda uništavati sebe zbog prolazne mode koju nameće vrijeme, kada to Crkva ne samo da ne traži od nas, već i ne želi?", upitao je Đogo.

TETOVIRANjE VJERSKIH SIMBOLA LIČNA PERCEPCIJA VJERE

Sociolog Vladimir Vasić izjavio je Srni da se tetoviranje prije svega može posmatrati kao pitanje lične percepcije, ukusa i odnosa prema simbolima i vjeri.

Vsić je naglasio da je neophodno razlikovati kanonsko i svetotačko predanje Crkve od ličnih izbora pojedinaca.

"Ako se odnos prema Crkvi temelji na kanonima i učenju Svetih otaca, jasno je da nema potrebe za dodatnim ukrašavanjem tijela, jer je čovjek stvoren po liku Božijem", rekao je Vasić.

S druge strane, Vasić naglašava da tetovaže, pirsing i drugi oblici tjelesnog ukrašavanja koji dolaze iz savremenih kulturnih tokova mogu postojati unutar Crkve u smislu da niko ne treba da bude etiketiran ili isključen iz crkvene zajednice zbog toga.

"Suština nije u spoljašnjem izgledu, već u tome kakvi smo kao ljudi", kazao je Vasić.

Prema njegovim riječima, problem nastaje u trenutku kada neko svoje tetovaže, posebno ako su religijske prirode, počinje da predstavlja kao nešto što je nerazdvojivi dio crkvenog identiteta ili kao potvrdu sopstvene pripadnosti Crkvi, te da u tom smislu, takva praksa nema utemeljenje - ni kanonsko, ni svetotačko, pa ni duhovno.

"Zbog toga se tetoviranje može posmatrati isključivo kao stvar ličnog ukusa i lične percepcije prema određenim simbolima, ali ne i kao nešto što ima dublju, suštinsku vezu sa duhovnim životom u Crkvi. U svemu tome važno je imati mjeru i određeni osjećaj ukusa, kao i zdrav odnos prema sopstvenom tijelu i vjeri", naveo je Vasić.

Dok je čovjek mlad, dodaje Vasić, mnoge stvari mogu izgledati prihvatljivo ili privlačno, ali vremenom se stari, mijenja se fizionomija tijela, pa zato predstavljati tetovaže kao izraz velike duhovnosti ili pobožnosti nije primjereno.

"Neophodno je naglasiti da lična percepcija ne smije biti nametnuta drugima, kao što ni tetovaže ne trebaju biti razlog za osuđivanje ljudi koji ih imaju. Potrebno je napraviti razliku između ličnog izbora i crkvenog učenja. Na kraju, odnos prema tetovažama ostaje pitanje ličnog ukusa - neko ih voli, neko ne, ali od toga ne treba praviti neki duhovni ili kanonski problem", smatra Vasić.

Vasić ističe da u svemu treba imati mjeru i da tetoviranje vjerskih simbola ne treba predstavljati kao izraz duhovnosti ili pobožnosti, ali ni kao osnov za osuđivanje drugih.

AKO TETOVAŽA NIJE NEPRIMJERENA NE MOŽE BITI SUPROTNA VJERI

Sagovornik Srne koji je htio da ostane anoniman rekao je da tetovažu vjerskog simbola ne doživljava kao provokaciju niti kao odstupanje od pravoslavne tradicije, već kao lični izraz vjere i podsjetnik na ono što ga oblikuje iznutra.

Istakao je da je svjestan da u pravoslavlju ne postoji jedinstven stav o tetoviranju i da dio vjernika i sveštenstva to ne odobrava, ali da njegova namjera nije bila estetska ili trendovska, nego duboko simbolična.

"Za mene ta tetovaža nije ukras, već trajni znak pripadnosti, nešto što nosim na tijelu kao što vjeru nosim u sebi. Ona me podsjeća na odgovornost prema vlastitim postupcima, na moralne principe i na odnos prema Bogu, koji ne bi trebalo da zavisi od spoljašnjih formi, već od unutrašnje iskrenosti", istakao je sagovornik Srne.

On ističe da razumije argument da je tijelo hram i da ga ne treba mijenjati, ali da isto tako vjeruje da smisao tog stava nije u zabrani svakog fizičkog obilježavanja, nego u očuvanju dostojanstva i svrhe tijela.

"Ako tetovaža ne narušava to dostojanstvo i ne nosi neprimjeren sadržaj, smatram da ne mora biti u suprotnosti sa vjerom. Na kraju, ovu odluku vidim kao ličnu i odgovornu – ne kao nešto što namećem drugima, već kao svoj način da izrazim ono što već živim", zaključio je sagovornik.