1999. - generalna proba budućnosti

Dvadeset sedam godina kasnije, Beograd još nosi ožiljke. Ne samo fizičke – od ljudi, mostova i zgrada – nego i pravne. Jer ta noć 1999. nije bila samo bombardovanje jedne zemlje. Bila je to generalna proba za novi svijet u kojem se pravila pišu u hodu, a zakon važi samo za slabe.

Kada je nesretni Fukujama proglasio "kraj istorije" 1992. godine u glavi mu sigurno nije bila slika bombardovanja SR Jugoslavije, koja će doći 7 godina kasnije, međutim njegova teorija je ipak bila odraz duha vremena, vremena u kojem je preostala jedna sila u ringu, bez supervizije, bez ikakve naznake da joj se iko može suprotstaviti.

Srbi su u taj ring izvučeni iz publike i prebijeni za primjer ostalima - junački se držeći na nogama kako u Republici Srpskoj 1994. i 1995. tako i u Srbiji 1999. godine. Ovo govorim potpuno racionalno i bez imalo pretjerivanja, iako se mnogi neće složiti, ali tako je. Takav nesklad između suprotstavljenih snaga dugo nije viđen u istoriji, ali nije to nama Srbima strano, volimo to. To je bio "melski dijalog" o kraju HH vijeka i najava jedne nove stvarnosti, stvarnosti u kojoj nema prostora za međunarodno pravo, za principe, za dosljednost. Svijet gole sile, ali nažalost, uvijen u oblandu brige za demokratiju.

Dvadeset sedam godina kasnije, Beograd još nosi ožiljke. Ne samo fizičke – od ljudi, mostova i zgrada – nego i pravne. Jer ta noć 1999. nije bila samo bombardovanje jedne zemlje. Bila je to generalna proba za novi svijet u kojem se pravila pišu u hodu, a zakon važi samo za slabe.

Nerijetko sam govorio, naročito kad pričam sa amerikancima, da se nama Srbima desilo sve što se dešava svijetu danas, bilo u njihovim državama, bilo po ostatku svijeta. Monopol i dezinformacije mejnstrim medija, napadi bez ikakve međunarodne saglasnosti, satanizacija cijelog jednog naroda, prikrivanje nepoželjnih žrtava i stavljanje u prvi plan poželjnih žrtava, iskorišćavanje tragedija zarad političke agende - nama ništa nije nepoznato, sve nam se dogodilo.

Bezmalo 3 decenije smo trpili torturu apostola novog svjetskog poretka, oličenog u USAID-u, NED-u i sličnim instrumentima političkog, kulturnog i vjerskog nasilja u zemljama koje su se našle na putu toj duhovno zatucanoj, ali veoma agresivnoj grupi ljudi. Neću da ulazim u detalje i razloge, ali taj USAID i njegovi sateliti su konačno razmontirani, i to u svom korijenu, u Vašingtonu. Da li će potrajati - ne znam. Da li je iskreno - ne znam. Važno je da su stvari ogoljene i da konačno imamo konkretan dijalog.

Mnogo je lakše boriti se protiv neprijatelja koji jasno pokazuje svoje namjere, kakve god one bile, nego protiv politički korektnih ali neuporedivo agresivnijih moćnika koji su koristili stotine paravana ne bi li zavarali trag za sobom. Crkoše od brige za stanje naše demokratije i građanskim aktivizmom.

Alternativni naslov ovog teksta je bio "žao mi konja", jer mi je iz nekog razloga pala na pamet pjesma Đorđa Balaševića "Ratnik paorskog srca", kad kaže nije mi žao ni ljudi nit sela, ali hej, žao mi konja. U svakom ratu se gine, manji ginu jer se brane, veliki ginu jer osvajaju, neki ginu jer vjeruju u ideju, a ima ih i koji ginu jer ne vide nikakav drugi smisao u životu. Rat privlači svakakvu mraku. Nažalost, srpska istorija novog vijeka je protkana isključivo ratovima koji smo vojevali jer smo bili iznuđeni - bilo da smo ratovali za slobodu, da je osvojimo, ili da je nakon toga odbranimo.

Iako u slengu srpskog jezika konj ima pežorativno značenje, odnosi se na glupake i budale, u stvarnosti je to jedna od najplemenitijih životinja koje postoje na planeti, odana i lojalna do srži. Vjerovatno bi se nekim frojdovskim metodama dalo doći do zaključka zašto mi je taj stih pao na pamet kada je riječ o godišnjici bombardovanja SR Jugoslavije, ali u principu sve se može svesti na to - ginuli su oni koji nisu htjeli rat, oni kojima je rat došao na kućna vrata.

Gledajući danas konture na svjetskoj globalnoj sceni, prosječan Srbin može samo da se nasmije, jer sve ono što globalni pametnjakovići, analitičari i političari pričaju naš prosječan čovjek je znao prije 20 godina. Ne zato što smo pametniji od drugih, nego zato što smo to proživjeli.

Ima jedan logički zakon kojeg se uvijek držim u životu - može da postoji iskustvo bez znanja, ali ne postoji znanje bez iskustva. Dakle nužno je da proživiš da bi znao, a ako proživiš nešto i ne izvučeš iz toga lekcije i pouke, onda si najobičnija budala. Kako kaže Džoni Štulić - “ko ne pamti iznova proživljava”.

Jednom smo prošli svo to pretvaranje, ne moramo ponovo. Vrijeme je da racionalan pristup i politika čvrstog realizma, uzemeljena u našem tradicionalizmu, postane glavni oslonac za međunarodnu politiku. Nemamo luksuz, zbog svih onih prije nas, da izigravamo "robinove hudove" i ginemo ubudale.

"Ne možeš prebrojati mrtve jer su se carevi igrali rata".