Diplomatija - ples između mogućeg, poželjnog i ostvarivog

Ako se izmjestimo iz naše balkanske realnosti, možemo reći da je zapadni svijet od pada berlinskog zida pa do 2020. godine živio sasvim idiličnim životom. Kolaps SSSR-a i ukidanje blokovske podjele otvorilo je prazan prostor globalizaciji da svoje pipke prostre na sve tačke zemaljske kugle.

Od toga su, naravno, najviše profitirale zapadne zemlje, jer otvaranje granica i tržišta je pogodovalo onim najrazvijenijim ekonomijama, koje su apsorbovale manja tržišta i tako se uspostavio kakav-takav poredak.

Na našu žalost, u nastanku tog poretka mi nismo imali dobre karte u rukama. Od recidiva komunističke prošlosti, pa do geopolitičkih okolnosti zbog kojih smo morali da platimo skupu cijenu - prvo bombardovanje Republike Srpske 1994. i 1995., a potom i SR Jugoslavije 1999. godine. Nismo bombardovani zato što smo uradili nešto loše - nego zato smo branili svoje pravo, svoj identitet, i na kraju krajeva - svoje živote na kraju krajeva.

Taj novi poredak je ono što se već i na svakoj slavi kolokvijalno naziva - unipolarni svijet. Svijet jedne sile. Svijet jednog prava, jedne moći. NATO bombe smo nekako i preživjeli, ali iza njih je došlo nešto mnogo gore - ideološka instalacija, softver koji je trebao da preumi Srbe da se odreknu svog identiteta, i bezglavo pohrle u zagrljaj napretku koji nas čeka iza ugla, samo da ispunimo par uslova!

Izručili generale, privatizovali državne firme, omogućili zapadnim bankama da rade šta god hoće, i iza svakog uslova krio se uvijek neki novi - evo još samo ovo i tu ste! Ganjajući nedostižnu mrkvu ispred sopstvenog nosa, nismo ni primijetili da nam je na nos namaknut onaj klovnovski, crveni.

Moj prijatelj i doajen srpskog novinarstva je tokom jedne od brojnih kafanskih ekspozea rekao “mi Srbi smo sve probali - i da se pobunimo protiv čitavog svijeta, da se bijemo, a onda smo probali i da budemo servilni i slušamo šta nam se kaže - i u oba slučaja smo došli na isto”. U ovu rečenicu bi moglo stati sve ovo prethodno napisano.

Međutim, da se vratimo u današnjicu. Moj subjektivni osjećaj je da se od februara 2020. godine život toliko ubrzao i da se događaji koji radikalno mijenjaju vrli svijet pred našim očima smjenjuju kao na traci. Korona, pa rat u Ukrajini, rat na Bliskom istoku, pobjeda Donalda Trampa, Venecuela, Epštajnovi fajlovi… Za pet godina desilo se više istorije nego za prethodnih trideset.

Pored koji je postavila globalistička struktura nije potpuno uništen, ali se njegova glavna mašina, a to su SAD, isključila iz pogona i radikalno promijenila svoj kurs u međunarodnoj politici. Naravno, prvo su stvari eskalirale u samom američkom društvu, gdje postoje duboke kulturološke podjele, i za koje ne vidim kako će se prevazići, a onda se to prelilo i na establišment kroz izbore 2024. godine.

Nova “realnost” sa kojom se svijet sada suočava će neminovno, po sistemu spojenih posuda, uticati i na ponašanje glasača u ostalim zapadnim zemljama. Iracionalne politike u odnosu prema Ruskoj Federaciji promijenile su i uzdrmale komfor evropskog čovjeka. Rast ksenofobije i rasnih sukoba su evidentni, a pitanje je dana kada će to biti etablirano i kroz državne politike. EU birokratski aparat trenutno nema odgovor na krizu koja se dešava, ne zato što neće, nego jer nisu programirani da se nose sa krizama. Činovnici sa vrlo ograničenim pogledima na svijet, koji su se strpljivo penjali po birokratskoj EU strukturi, imaju zaularen pogled na međunarodnu politiku i ne može se više ni očekivati od njih.

Da se vratimo sada na ovu podjelu karata, kako rekoh, kada je srušena blokovska podjela svijeta nama su bile dodijeljene najgore karte, i to nam se prebilo preko leđa. Mi ne znamo da li sada nastaje novi poredak, ili se sadašnji reorganizuje i restruktuira, ali mi se čini da sada imamo nešto jače karte u rukama i da smo na vrijeme odigrali prave poteze. Nažalost, ni to nije došlo bez cijene, ali nazire se da bi na kraju puta saldo mogao biti pozitivan.

Ove sedmice su predstavnici Republike Srpske boravili u Vašingtonu i pored susreta sa kongresmenima i senatorima, zabilježeni su ozbiljni sastanci sa ljudima koji su donosioci odluka. Ne samo u formalnom smislu, nego konkretno kad je Hauard Lutnik u pitanju, i u neformalnom smislu moćan čovjek, blizak saradnik i prijatelj Donalda Trampa. Kad su počeli tzv. “rat carinama”, Lutnik je bio osoba do koje je pola svijeta pokušalo da dođe.

To što smo bili u pravu sve vrijeme, što nam se preko leđa prebilo to što smo branili svoj identitet i svoje pravo kad ga je globalistička čizma gazila ko plitak potok nam, osim moralne validacije, danas ne znači ništa. Ako postoji makar i najmanja šansa da se kroz neku pukotinu u restrukuiranju geopolitičkih odnosa uvučemo i proguramo svoje interese u prvi plan - to se mora iskoristiti.

Nemamo pravo, zbog svih onih koji su ginuli od Nevesinjske puške pa na ovamo, nemamo pravo da morališemo i glumimo pristojnost i pravednost tamo gdje se nemilosrdno gazi i satire. Moramo da štitimo svoje interese po svaku cijenu.

Saveznici se ne stvaraju tamo gdje bi mi voljeli (a kao da možemo da odredimo šta bi voljeli), nego tamo gdje je to moguće, gdje postoji ispružena ruka. Za Republiku Srpsku, imati prijatelje na zapadu, to jest u Izraelu, Mađarskoj i SAD-u znači imati šansu da preživiš pakao koji su ti 30 godina servirale trećerazredne birokrate i diplomatski mediokriteti.