Dva metka u Sarajevu

Metak koji je ispalio Gavrilo Princip putovao je pet vijekova, a iz cijevi je izašao 1914. godine u Sarajevu, i završio u tijelu austrougarskog prestolonasljednika. Nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno, kaže narod. Taj metak je namijenjen okupatoru, u tom trenutku sultanu, ali eto završi u nadvojvodi. To vam je istorija.

Gradsko vijeće Sarajeva usvojilo odluku da se podigne spomenik Francu Ferdinandu. Na prvu sam pomislio - kakve veze ima škotski rok bend sa Sarajevom, ali dobro, svaka čast, lijep gest i dobar pokušaj da se grad Sarajevo urbanizuje i otme iz kandži retrogradnog orijentalizma u koje polako i neminovno zapada.

“So if you're lonely, you know I'm here waiting for you” *

Međutim, đavolu malo bilo, to uopšte nije spomenik muzičarima! Ni na kraj pameti mi nije bilo - kao i svakom iole razumnom čovjeku - da bi jedan narod mogao da diže spomenike svojim okupatorima. Vijećnici grada Sarajeva su odlučili da podignu, to jest vrate, spomenik Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi, uz objašnjenje kako su oni žrtve terorizma, i da kao žrtve zaslužuju spomenik. Spomenik će biti vraćen tamo gdje je originalno podignut, 1917. godine od strane Austrougara, nakon čega ga je nova država uklonila, nakon sloma 4 velika carstva i nastankom Kraljevine SHS.

Interesantan pogled na istoriju, moram priznati. Ali opet, sa druge strane, i Adolf Hitler je izvršio samoubistvo, pa opet sumnjam da će se neko sjetiti na Dan mentalnog zdravlja da uzme njegov primjer kao dokaz da trebate razgovarati sa prijateljima i potražiti pomoć kad dobijete suicidalne misle. Pa isto tako ni Franc Ferdinand nije bio običan stanovnik Austrougarskog carstva koji je tek tako odlučio da se jedan dan provozika sa suprugom po Sarajevu, da bi ga mladi zaneseni terorista ucmekao na licu mjesta.

“I'm just a cross-hair, I'm just a shot away from you”

Komentari na portalima se protežu od toga kad Srbi mogu dizati spomenik Draži (?!) što ne bi i mi Ferdinandu, pa do toga kako je to odličan potez da se privuku turisti. Jasno mi je da viktimološki turizam radi dobar posao u Sarajevu ali sumnjam da se može ići baš do ovih granica. Pošto nisam imao volje da se dublje zabavim ovom temom, ali eto zabave radi, pitao sam vještačku inteligenciju da li postoje slučajevi na planeti zemlji da je neki narod, svojom voljom, podigao spomenik svom okupatoru i dobio sam odgovor da je to bio slučaj u nekoliko zemalja, poput Konga npr, gdje je spomenik postavljen pa uklonjen nakon dva dana jer se digla kuka i motika.

Spomenik Francu Ferdinandu nije podignut nigdje na teritoriji bivše Austrogarske, pa čak ni u samoj Austriji. Ali eto nekako nađe i mučeni Ferdinand svoje mjesto u Sarajevu. Tamo gdje su okupatori dobrodošli. Tamo gdje se i dan danas priziva Kristijan Šmit da reaguje. Vuku se za rukav ljudi iz Vašingtona da sankcionišu, da kažnjavaju, kad nema nikoga onda trči u Brisel, samo nek dođe neko. Jer šta ću ako ostanem sam sa sobom? Neću valjda pregovarati sa komšijama o tome kako će nam država izgledati.

And if you leave here, you leave me broken, shattered I lie

Jedan od mojih omiljenih citata je onaj iz filma “Blow Up” Mikelanđela Antonionija, koji kaže “stvarnost je ponekad najčudnija fantazija”, mada se u nekim verzijama pojavljuje i kod Marka Tvena. Upravo to mi je palo na pamet kada sam pročitao da je predlagač ove inicijative bila Stranka za Bosnu i Hercegovinu. Pazite, stranka ZA BiH predlaže spomenik okupatoru koji je anektirao BiH, koristio je za eksploataciju resursa i ono što je gradio - gradio je sebe radi.

Dan nakon ove odluke stidljivo su se počeli oglašavati pojenci koji ne misle da se baš toliko mora podilaziti strancima, pa je gradonačelnik Sarajeva Srđan Mandić prekorio kolege iz Naše stranke, smatrajući da je to nedopustivo. Nedugo zatim i Irfan Čengić je izjavio da od toga nema ništa, jer neće dobiti neophodne dozvole. Između ovih izolovanih slučajeva zjapi ogromna tišina onih koji se kunu u državu Bosnu i Hercegovinu, koji ujutro prvo kažu država BiH pa onda dobro jutro ili merhaba.

If I move, this could die

If eyes move, this could die

Sarajevski novinar i kolumnista Danijal Hadžović je pohvalio inicijativu na Tviteru i rekao kako “Sarajevo više neće slaviti pucanje na žene”. Čak i da zanemarimo ovaj istorijski i indelektualni redukcionizam, ironija je da će isti taj Danijal zajedno sa svojim sugrađanima već za par dana, 1. marta proslaviti pucanj u drugu nedužnu žrtvu - Nikolu Gardovića, starog svata, čime je simbolično počeo rat u BiH, a Bošnjaci to slave kao Dan državnosti.

Između ta dva metka, jednog koji je pogodio Franca Ferdinanda, i drugog koji je pogodio Nikolu Gardovića, staje sva naša srpska tragedija u HH vijeku. Međutim, nakon svih pogrešnih skretanja, sada je vrijeme da naučimo putokaze i ne skrećemo sa puta.

I'm just a cross-hair, I'm just a shot, then we can die

*stihovi iz pjesme “Take me out” škotskog benda Franc Ferdinand