Golgota i Vaskrs Krajine

„Seoba ima, smrti nema” - ove riječi Miloša Crnjanskog ostale su sudbinski utkane u istoriju srpskog naroda. Kroz sve naše egzoduse, od Arsenija Čarnojevića do Petrovačke ceste, više je istorije ostalo na točkovima izbjegličkih kola nego što su mnogi uspjeli da sagrade u vijekovima mira i blagostanja. „To je sreća dala, al' nesreća.” Ali, kako svaka noć nosi svoju zoru, tako i ovdje važi da smrti nema i da život neumitno ide dalje.

Sve naše „Krajine”

Jedan banjalučki profesor umješno primećuje: kada bi čitava naša Krajina sutra nestala, u potpunosti bi se mogla rekonstruisati samo na osnovu djela i pjesama Branka Ćopića - krajiškog Tolkina. Snaga pamćenja, a samim tim i garancija opstanka jednog naroda, mjeri se spremnošću da svoje kolektivno iskustvo pretoči u kulturu - u književnost, film i muziku.

Naravno, naučne institucije imaju svoju neospornu ulogu, ali kultura koju konzumira široka populacija ostvaruje daleko dublji uticaj. Ona oblikuje zajednički sistem vrijednosti, usklađen sa prošlošću i čvrsto utemeljen u našem identitetu.

Ratovi devedesetih donijeli su gotovo sigurno trajnu promjenu demografske strukture i preraspodjelu teritorija na prostoru bivše Jugoslavije. Ne ulazeći u istorijske okolnosti koje su nas do toga dovele, osvrnuo bih se na ono što smo izgubili.

Srbi u Hrvatskoj danas su svedeni na manjinu koja je i dalje pod snažnim pritiskom narastajućeg neoustaštva među mladima. Propraćeni talasom razočaranja u Evropsku uniju i izostankom obećanog blagostanja sa Zapada, dežurni krivci često postaju upravo malobrojni Srbi povratnici - kada se već ne smije udariti na Brisel i one pod čijom se sjenom nalaze.

S druge strane, Srbi u Bosni i Hercegovini - zahvaljujući Republici Srpskoj i njenom institucionalnom okviru - uživaju svoja prava i, hvala Bogu, imaju mehanizme da se zaštite od nasilja, kako institucionalnog, tako i fizičkog.

Zbog toga dva najveća migraciona talasa nisu uporediva a evo ukratko i zašto:

Srbi iz Hrvatske protjerani su naglo, preko noći, prepušteni sami sebi i bez ičije zaštite. Iza sebe su ostavili duboku traumu - kako za kolektiv, tako i za svakog pojedinca u njemu. Protjerani su pod bombama, bježeći od udara i sa neba i sa zemlje, sa zemlje koju su vijekovima čuvali dok je čitav svijet nijemo posmatrao njihov pakao. To je bio haos u glavi i srcu, zaglušujuća buka i nadljudska borba za goli opstanak.

Sarajevski Srbi su izašli iz svog grada nakon četiri godine rata - tiho i dostojanstveno, donekle svjesni cijene koju moraju platiti da bi došlo do konačnog fizičkog razgraničenja naroda u BiH. A to razgraničenje danas je - koliko god to bilo apsurdno i teško razumljivo lobotomizovanim fondaškim umovima - glavni garant mira. Samrtna kolona kamiona i traktora, sa iskopanim grobovima svojih najmilijih, napustila je Sarajevo i fizički i metafizički.

Sve naše „Tvrđave”

Vratimo se kulturi. Univerziteti i instituti bave se statistikama, istoričari prebrojavaju žrtve i utvrđuju okolnosti i procese, dok institucije brinu o komemoracijama i dostojanstvenom obilježavanju događaja. Ipak, sve je to samo jedan dio slagalice. Kultura ima mnogo veću moć emocionalnog usidravanja pojedinca u određeni istorijski trenutak. Gledajući kvalitetnu seriju, u stanju smo da kroz prvo lice proživimo tragediju jedne porodice izbjegle u „Oluji” i da se kroz prizmu njihove sudbine odredimo prema sebi, ali i da odredimo sebe prema sopstvenom identitetu i istoriji.

Saša Hajduković i ekipa koja je stvorila seriju „Tvrđava” uspjeli su da dotaknu srca ne samo Krajišnika izbjeglih na kraju rata, već i svih onih Srba koji nisu imali uvid u razmjere pakla kroz koji su ti ljudi prošli krajem jula i početkom avgusta 1995. godine.

Ulaganje u kulturu nije samo proizvodnja sadržaja da bismo imali šta gledati nedjeljom uveče — to je predana izgradnja kolektivnog pamćenja. Ljudi teško pamte suve brojeve, datume i taksativne spiskove događaja, ali izvrsno pamte ljudske sudbine, naročito kada su one autentično prenesene na ekran i zanatski vrhunski realizovane u skladu sa savremenim produkcijskim standardima.

Na kraju dana, ako smo gledajući „Tvrđavu” shvatili gdje se nalaze naše lične „tvrđave” - bilo da je to porodica, prijatelji ili sve ono što nam je dragocjeno u životu - onda možemo bar naslutiti kako je bilo onima koji su sve to izgubili u jednom jedinom danu.

Svi naši „Udjeli”

U Narodnom pozorištu Republike Srpske u aprilu ove godine premijerno je izvedena predstava „Martin udio”, rađena po romanu Sanje Savić Milosavljević, a u režiji Nikole Bundala. Kroz tri priče i osam decenija pratimo preplet ličnih sudbini i istorijskih lomova u kojima se pojedinac tumba poput džaka krompira u kamionu koji jurca razrušenim putem, dok vozač u krvi ima više promila alkohola nego dežurni panelista ispred seoske prodavnice dok sjedi na gajbi piva.

Sam roman je pokupio sve značajnije književne nagrade, a riječi hvale nisu štedjeli ni najstroži kritičari. Kako nisam književni kritičar, moj sud o tome nije presudan. Za mene je ključan značaj koji ova kniga nosi, kao i trag koji ostavlja kroz ovu sjajnu pozorišnu adaptaciju.

Koliko je autoru ovih redova poznato, predstava je bila rasprodata prilikom svakog izvođenja. To nam jasno govori da je dirnula u neuralgične tačke svoje publike - ljudi koji su se poistovjetili sa likovima na sceni, prepoznavši u njima fragmente sopstvenih života ili sudbina ljudi iz svog okruženja.

Zanimljivo je da su nosioci glavnih uloga, kako u „Tvrđavi” tako i u ovoj predstavi, maestralni Jovo Maksić, Nikolina Friganović, Slađa Zrnić i Aleksandar Stojković. Uz njih, srpsko glumište može ozbiljno da računa i na talentovanu mlađu generaciju koju predvode Ana Vinčić, Tara Jovanić, Anando Čenić i drugi. Posebno moram istaći i Danila Kerkeza Glumca, sa kojim dijelim istu naklonost prema jednom, da ne kažem kultnom, ugostiteljskom objektu „Frida”. Vjerujem da su Šojka, kao i sanski i grahovski klan iz kafane, izuzetno ponosni na njega.

„Što ti je život? Raspremaš što ti dani nanesu. Pa ako te u jednom danu zdipe dvije najveće nesreće, a ti polako. Raspremaš svoj udio.”, Sanja Savić Milosavljević, Martin udio

Kulturna obnova

Iako postoje i drugi vrijedni projekti realizovani posljednjih godina, sve to još uvijek nije dovoljno. Imamo toliko mnogo tema, a toliko malo sadržaja koji smo proizveli da te teme inkorporiramo u kolektivno svjesno, pa zatim i u kolektivno nesvjesno. Od Mlade Bosne, proboja Koridora, Nevesinjske puške pa dvije Mitrovdanske ofanzive, sudbina Srba iz Sarajeva - sve su to epski događaji koji zaslužuju svoje ekranizacije, svoje predstave, svoje pjesme.

Svjedoci smo toga da publika postoji - ima ko da gleda, ima ko da čita i ima ko da glumce više puta poziva na bis uz pune sale i ovacije. Sada je red na državi da sistemski stimuliše kinematografiju, književnost i umjetnost u cjelini. Vrijeme je da nova generacija autora preuzme kormilo i srpsku kulturu vrati u okvire koji joj po istorijskom i duhovnom mjerilu pripadaju.

Svijet može bez nas, ali mi bez sebe i sopstvenog identiteta - ne možemo.