Naučnici simuliraju budućnost civilizacija: Sedam od deset scenarija završava se kolapsom

Prema riječima Selije Blanko, autorke nove studije na ovu temu, prvo objašnjenje je da je sama inteligencija izuzetno rijetka. Drugo, koje su Blanko i njene kolege istražile, jeste da tehnološke civilizacije, čak i kada se pojave, imaju tendenciju da budu kratkog vijeka. Razlozi su ekološki kolaps, sukobi ili druge sistemske nestabilnosti.

Međutim, samouništenje ne mora da znači potpuno izumiranje. Blankov tim polazi od ideje da bi univerzum mogao biti ispunjen tehnološkim civilizacijama koje se razvijaju, propadaju i obnavljaju, sa dugim periodima tehnološke stagnacije između ovih ciklusa. Ako je ova pretpostavka tačna, mogla bi da objasni kosmičku tišinu u kojoj se nalazimo. Na kraju krajeva, čovječanstvo je sposobno za svemirsku komunikaciju tek oko sto godina.

Model budućnosti Zemlje

Ova ideja dolazi iz novog modela koji simulira deset različitih scenarija moguće tehnološke budućnosti Zemlje tokom narednih 1.000 godina. Scenariji se razlikuju u upravljanju, dostupnosti resursa i otpornosti. Oni se kreću od relativno stabilnog i egalitarnog „zlatnog doba“ do društava pod ogromnim pritiskom zbog nestašice resursa ili tehnoloških rizika.

Naučnici opisuju „Zlatno doba“ kao stabilno, egalitarno društvo sa obilnim resursima, u kome tehnologija napreduje bez kolapsa. Scenario „Van Edena“ prikazuje decentralizovano društvo gdje ljudi i mašine žive u harmoniji sa prirodom. „Urobor“ je hijerarhijska civilizacija koja se stalno širi, urušava i ponovo raste, a ovi ciklusi zapravo jačaju kulturu i čine je stabilnijom. „Zemlja zemlje“ opisuje kulturu sa malim uticajem na životnu sredinu, ograničenu ekološkim granicama. U početku beleži tehnološki rast, ali zatim prolazi kroz česte i duboke padove i oporavke. Šest drugih primjera navedeno je u cijeloj studiji.

Ciklusi aktivnosti i zastoja

Istraživači su sproveli 200 simulacija za svaki scenario. Civilizacije su se razvijale sve dok im nisu ponestali resursi ili ih nije pogodio neki slučajni egzistencijalni rizik, poput ekološke katastrofe ili tehnološkog kvara, koji bi izazvao kolaps. Nakon toga, neka društva su se mogla oporaviti. Oporavak je zavisio od količine sačuvane tehnologije i resursa i brzine kojom je zajednica mogla da se obnovi.

Svijet

Tusk: Pedofilija je zločin protiv čovječnosti, za odgovorne nema milosti

Procenat vremena u kojem civilizacija ostaje tehnološki aktivna je ono što istraživači nazivaju njenim „radnim ciklusom“. Ovi ciklusi su dramatično varirali tokom simuliranih budućnosti, u rasponu od oko 38 procenata do 100 procenata vremena. Dva scenarija – „Zlatno doba“ i „Van Edena“ – nikada nisu doživela kolaps tokom simulacija. S druge strane, sedam od deset scenarija je propalo svaki put kada su pokušani. Na primer, „Život na Zemlji“ je imao radni ciklus od samo 38 procenata, dok je „Uroboros“ prošao kroz faze pada i oporavka, ali je održao znatno veći radni ciklus od 87 procenata.

Razvoj tehnološke civilizacije, dakle, ne mora biti jednosmeran put od kamenog doba do svemirskih letova ili od napredne tehnologije do izumiranja. Umjesto toga, može se sastojati od povremenih faza aktivnosti i stagnacije. Ovo je važno za potragu za vanzemaljskom inteligencijom, jer astronomi moraju da zabilježe signal civilizacije tačno u vrijeme kada je on detektovan.

Novi pogled na Drejkovu jednačinu

Istraživači su uveli termin „efektivno trajanje detekcije“. Ovo je prilagođavanje dobro poznate Drejkove jednačine, koja se koristi za procjenu broja civilizacija u Mliječnom putu koje možemo da detektujemo. Prilagođavanje uzima u obzir periode kada je civilizacija tehnološki neaktivna.

Ako civilizacija, na primjer, potroši samo 40 procenata svog vremena proizvodeći tehnologiju koja se može detektovati, njen „prozor“ detekcije je znatno manji nego kod civilizacije koja stalno emituje signale tokom istog ukupnog životnog vijeka. Ako su dvije civilizacije povremeno aktivne, vjerovatnoća da će se njihovi aktivni periodi poklopiti može postati veoma mala. Ovo nudi novi način razmišljanja o Fermijevom paradoksu i očiglednom nedostatku vanzemaljskih signala uprkos ogromnoj starosti i veličini univerzuma.

Lekcije za čovječanstvo

Model takođe nudi praktičnu lekciju za Zemlju. Od svih testiranih parametara, dva su dosljedno imala najveći uticaj na to da li su civilizacije ostale aktivne: brzina kojom su resursi trošeni i količina resursa koju su mogle da obnove nakon kolapsa. Male promjene oko određenih pragova mogle bi da izazovu nesrazmerno velike promjene u dugoročnoj otpornosti.

Ovo ukazuje na veoma konkretne poteze: smanjenje potrošnje resursa, očuvanje znanja i infrastrukture i olakšavanje obnove za buduće generacije nakon katastrofe. Autori predlažu rješenja koja obuhvataju sve, od decentralizovane infrastrukture do postapokaliptičnih „kompleta za oporavak“.

Nauka i tehnologija

Da li čovječanstvo zaista postaje manje inteligentno?

To bi bili pažljivo odabrani repozitorijumi ključnog znanja o poljoprivredi, medicini, energetici i komunikacijama, osmišljeni da ubrzaju rekonstrukciju. Kao odličan primjer navode Svjetsku riznicu sjemena na Svalbardu.

Važna ograničenja studije

Uz ovu ideju dolazi i važna napomena. Simulacije se zasnivaju na scenarijima zamišljenim za Zemlju i koriste široke, pojednostavljujuće pretpostavke, kao što su linearni tehnološki rast i fiksne stope iscrpljivanja resursa.

Sve je zasnovano na ljudskoj organizaciji i strukturama, a vanzemaljska civilizacija bi mogla biti organizovana potpuno drugačije, poput košnice, na primer. Takođe, ovo je rad prije objavljivanja, što znači da još nije prošao recenziju.

Ništa od ovoga nije predviđanje da će čovječanstvo propasti i ponovo se uzdići, niti je dokaz da vanzemaljci postoje. To je promišljen misaoni eksperiment koji pokušava da odgovori na veliko pitanje koristeći ono što trenutno znamo.

Ovaj pristup nudi moguće objašnjenje zašto još nismo ostvarili kontakt sa vanzemaljcima i zasniva se na razumljivim pretpostavkama. Istraživanje je objavljeno na platformi arXiv .

(indeks)