Hodnici moći

Posljednjih dana, dio političko-medijske čaršije s neskrivenom dozom podsmijeha komentariše prisustvo i aktivnosti Milorada Dodika, Željke Cvijanović i Ane Trišić Babić na marginama Molitvenog doručka u Vašingtonu. Optužba je naizgled jednostavna i popularna za društvene mreže: „salijetanje po hodnicima“, „guranje za fotografiju“, „pokušaj da se simulira međunarodni značaj tamo gdje ga nema“. Međutim, iza te kritike ne stoji ni diplomatija, ni iskustvo, ni razumjevanje kako se zapravo vode međunarodni odnosi. Stoji isključivo frustracija i duboko nerazumijevanje onoga što se zove koridor diplomatija. U ozbiljnoj analizi, koridor diplomatija nije improvizacija. Ona je jedan od najstarijih i najefikasnijih alata spoljne politike, naročito za aktere koji ne dolaze iz zemalja globalnog uticaja. Dok velike sile mogu sebi priuštiti da na događajima govore isključivo sa govornica, mali i srednji politički subjekti moraju znati da slušaju, da priđu, da razgovaraju i da u pravom trenutku kažu tačno onoliko koliko treba. Ne više i ne manje. Oni koji danas ismijavaju „hodnike“ otkrivaju jednu vrlo neprijatnu istinu o sebi: da nikada nisu bili dio stvarnog diplomatskog procesa. Jer ko je ikada prisustvovao velikom međunarodnom događaju zna da se formalni dio završava aplauzom, a pravi posao počinje tek kada se vrata sale zatvore. Tada nastaju razgovori bez zapisnika, bez prevodilaca, bez pretjerane glume za javnost. Tada se ispituje raspoloženje, mijenja ton, šalju signali i otvaraju kanali koji sutra mogu postati zvanični. Molitveni doručak u Vašingtonu je upravo takav prostor. On nije klasičan samit, niti forum sa unaprijed definisanim dnevnim redom. On je gusto isprepletena mreža politike, vjere, uticaja i ličnih kontakata. Na tom mjestu se ne dolazi da bi se držali govori, nego da bi se bilo viđen, da bi se razgovaralo i da bi se podsjetilo da postojiš. U takvom kontekstu, „ne prići“ nije znak dostojanstva, nego političke nemoći. Kada neko kaže da je sve to „samo radi fotografije“, taj ili svjesno obmanjuje javnost ili projektuje vlastitu nesposobnost. Fotografija u diplomatiji nije trofej, nego dokaz kontakta. Ona nije suština, ali jeste jasan signal. Signal da razgovor postoji, da kanal nije zatvoren, da se ne razgovara isključivo o vama, nego i sa vama. U međunarodnim odnosima, biti isključen iz razgovora je najgori mogući scenario. Biti u hodniku je, naprotiv, već korak unutra. Posebno je simptomatično što ova vrsta kritike dolazi upravo iz sredina koje godinama žive u iluziji da će im neko drugi uraditi posao. Sarajevska politička elita je decenijama navikla da se poziva na „međunarodnu zajednicu“ kao apstraktnu silu koja će riješiti probleme umjesto njih. U tom mentalitetu, nema mjesta za aktivnu diplomatiju, a pogotovo ne za koridorsku. Jer koridor diplomatija traži ličnu odgovornost, direktan nastup i spremnost da se izađe iz zone komfora. Nasuprot tome, Republika Srpska već dugo igra realističnu igru. Ona zna da nije velika sila, ali zna i da nije ni bezglasna. Upravo zato koristi sve raspoložive mehanizme da svoj stav iznese tamo gdje se odluke oblikuju. I da, ponekad je to u hodniku. Ponekad je to u neformalnom razgovoru od pet minuta. Ponekad je to kratka rečenica koja mijenja percepciju. Ali u diplomatiji, percepcija je često važnija od formalne pozicije. Oni koji se zgražavaju nad „salijetanjem“ u suštini kritikuju upornost. A upornost je ključna osobina svake uspješne diplomatije. Istorija međunarodnih odnosa puna je primjera gdje su upravo neformalni kontakti otvarali put formalnim sporazumima. Od hladnoratovskih „bekčenela“ do savremenih mirovnih procesa, prvi pomak nikada nije dolazio sa bine, nego sa strane. Važno je razumjeti i jednu suštinsku stvar: koridor diplomatija nije znak da nemate institucije, nego znak da znate kako institucije zapravo funkcionišu. Formalni sistemi su spori, opterećeni protokolom i često zarobljeni u sopstvenoj inerciji. Neformalni razgovori su brzi, fleksibilni i omogućavaju testiranje ideja bez političke štete. Upravo zato su nezamjenljivi. Kritika da se time „ponižava država“ otkriva potpuno pogrešno shvatanje državnosti. Državu ne ponižava razgovor, nego ćutanje. Ne ponižava je prisustvo, nego odsustvo. U međunarodnoj areni, ne postoji vakuum: ako ti nisi tu da kažeš svoj stav, neko drugi će ga reći umjesto tebe. I vrlo je izvjesno da taj stav neće biti u tvoju korist. Zato je priča o koridor diplomatiji mnogo više od dnevnopolitičke rasprave. Ona je test zrelosti jednog društva. Da li razumijemo kako funkcioniše svijet kakav jeste, ili i dalje živimo u bajci o idealnoj diplomatiji u kojoj se sve rješava uz osmijeh i protokol? Realnost je, naravno, mnogo grublja. Ali upravo u toj realnosti, oni koji znaju da koriste hodnike, znaju i kako da otvore vrata. I na kraju, treba reći otvoreno: nije problem što neko priđe u hodniku. Problem je što mnogi nemaju ni kome da priđu, ni šta da kažu, ni hrabrosti da to pokušaju. Pa onda, iz nemoći, napadaju one koji barem nešto rade. Koridor diplomatija nije spektakl za mase. Ona je tih, često neprimjetan rad. Ali bez nje, nema ni rezultata. A u politici, kao i u životu, na kraju se ipak broje rezultati, ne komentari.