Izbori u digitalnom dobu: Milorad je stigao prvi!

Izbori su kantar na kojem politički subjekti odmjeravaju svoje resurse, njihov raspored u prostoru i međusobnu hijerarhiju. Zato izborni rezultat nije ništa drugo do brojčani zapis uloženog novca, zauzetog medijskog prostora, efikasnosti partijske organizacije, raspolaganja javnim funkcijama i budžetom, obezbjeđenih radnih mjesta, uloženog vremena i terenskog rada, porodičnih i drugih veza... Ima tu i fizike i hemije, ali se sve svodi na matematiku i njena dosta jasna pravila. Pobjeđuje onaj ko je uložio najveći portfolio, odnosno onaj ko je svoj resurs nametnuo kao najvažniji. Tako i samo tako je bilo u minulom predigitalnom dobu.

Šta se danas promijenilo?

Čini se kao da nije ništa. Resursi su i dalje važni, birači i dalje imaju osjećaj slobodnog izbora između fante i koka-kole, tj. između opcija koje im je neko drugi upakovao. Međutim, došlo je do razvoja panresursa koji ne samo da redefiniše dosadašnju izbornu matematiku već može sve druge resurse da pomnoži sa nulom. Zato, od kontrole nad tim resursom sve zavisi. Evo o čemu se radi:

Milorad je već stigao prvi. Svojim očima smo vidjeli da je Čavićeva ruka bila ispružena prema zidu bazena dok je Majkl Felps ostao pola zaveslaja iza njega. Tog 16.08.2008. godine, u finalu olimpijske trke na 100 metara leptir stilom, očiglednost posvjedočena milionima ljudskih očiju je kapitulirala pred softverskim rezultatom. Povjerenje u očinji vid se ispostavilo manjim od povjerenja u rukotvorenu mašinu. Pobjedom Amerikanca nad Srbinom, softverska istina je kanonizovana za globalnu arhiistinu. Pobjednik nije onaj ko stigne prvi već onaj ko je softveru čitljiv.

Dublja poetizacija ove olimpijske inicijacije u kojoj nešto arhaično (Istok) prinosi istinu na žrtvu nečemu novom (Zapadu) a u kojoj Srbi, eto, opet nekako bivaju potopljeni zajedno sa žrtvom je nepotrebna. Naročito ako ne patimo od traženja simbolike ili straha od ponavljanja istorije. Zato je korisnije da pogledamo kako stvari sada stoje.

Opšti izbori 2026

Na opštim izborima 2026. godine politički subjekti Bosne i Hercegovine bi trebalo da se ponovo sretnu sa softverom, svojevrsnim digitalnim kantarom. Na lokalnim izborima 2024. godine te tehnologije su isprobane na 456 biračkih mjesta u 24 izborne jedinice. Sada bi eksperiment trebalo da postane sistem. Centralna izborna komisija planira upotrebu softvera u svim fazama, i to za biometrijsku identifikaciju birača i za automatsko brojanje listića. Takođe, uvodi se i poseban sistem za upravljanje identitetima i izborima, koji je već kompromitovan brojnim nezakonitostima (RTRS, 24.07.2026). Za nas je ovdje važan softverski izborni rezultat, kao vid softverske istine.

Naime, softver može uticati na izborni rezultat već prilikom identifikacije birača. Ako sistem ne prepozna zakonitog birača, pitanje je da li će birač ipak moći da ostvari svoje pravo. U pilot-projektu 2024. godine, bila je predviđena rezervna procedura za neuspjelu autentifikaciju kako greška softvera ne bi uskratila čovjeku pravo. Gotovo je sigurno da će i 2026. godine postojati slična procedura da bi se osjećaj slobodnog izbora, a sa njim i povjerenje naroda, bezbjedno prenijeli i u digitalno okruženje.

Mogućnost ozbiljnijeg uticaja softvera na izborni rezultat nastaje prilikom čitanja glasačkog listića. Birač je zaokružio, ali skener mora da prepozna trag njegove volje. Tu se otvara prostor za preferentno djelovanje softvera, jer ako je oznaka blijeda, nepotpuna ili izvan predviđenog polja; ako je birač ispravljao prvobitni izbor... softver može takav listić da ubroji u nečije glasove. Isto može da učini i sa nevažećim listićima te da mrlju ili promjene na glasačkom listiću do kojih uobičajeno dolazi pročita kao volju birača da glasa za XY. Dakle, i ovdje je važnije „kako čitaš“, tj. kako softver čita, od onoga kako je napisano. A znamo da čitanje zavisi od učitelja, odnosno od programera.

Između čitanja listića i proglašavanja rezultata nalazi se faza transfera zapisa. Između skenera na biračkom mjestu i centralnog sistema u CIK-u (bar koliko je javnosti poznato, sistem je pohranjen u Sarajevu), nalazi se čitav digitalni prostor koji čine uređaji, pristupne šifre, komunikacione veze, serveri, baze podataka, administratori i elektronski zapisi o izvršenim promjenama. Ni birači, ni komisije/odbori ne vide put kojim se glas knjiži/dodjeljuje političkom subjektu. Ovdje nije riječ o nekoj zavjeri ili namještenoj situaciji. Neobjašnjivost rada je poznata opšta tehnička karakteristika algoritama koja je bila predmet brojnih akademskih debata i izučavanja (Dakić, D. 2023).

Odlučujuća tačka softverskog uticaja u kreiranju izbornog rezultata je u fazi sabiranja uknjiženih glasova. Eventualna greška čovjeka u ovoj fazi je obično pojedinačna i bez značajnijeg uticaja na ukupni izborni rezultat. Algoritamska greška koja može biti u korist ili na štetu nekog subjekta je disciplinovana, dosljedna i masovna. Softver će istu kodnu grešku ponoviti hiljadama puta, bez umora i bez griže savjesti. U javnosti smo nedavno mogli da čujemo umirujuće glasove o ovom aspektu problema. Naime, na predstojećim opštim izborima u BiH, nakon(!!) skeniranja glasačkih listića, biće obavezno i ručno brojanje glasova, a onda će ih Centralna izborna komisija BiH porediti i donositi adekvatne odluke.

„Nakon skeniranja i transfera rezultata prema serveru CIK-a, proces će se odvijati na isti način kako se odvijao i ranije. Biće obavezno i ručno brojanje, a onda će rezultati ručnog brojanja i skeniranja biti neki parametar kako će CIK postupiti“ - rekao je Bakalar na konferenciji za novinare (SRNA, 24.07.2026).

Iz ove izjave nije jasno koji rezultat ima prednost kada se dva broja ne podudaraju što je daleko važnije od obećanja da će postojati i ručno brojanje. Čak šta više, rezultati ručnog brojanja su postavljeni tek kao jedan od parametara. A sljedeći i ni po čemu manje relevantan parametar je softverska istina. Ovo bi već trebalo da bude dovoljno da se zapitamo. Lično mi je teško da shvatim zašto će digitalno brojilo biti za početak jednako pouzdano kao ručno, a kasnije i pouzdanije od njega. A biće, jer praksa je pokazala ne samo u Miloradovom već i u brojnim drugim slučajevima, da se povjerenje daje softveru iznad svega.

Zato, od kontrole nad ovim panresursom sve zavisi. A kontrola neupitno postoji i to od nivoa izvornog koda pa do naučenog sabiranja. Pitanje je samo ko i za koga je vrši.