Kako sam postao profesor?

Nisam postao profesor zbog prestižnih stipendija koje dobija manje od dva odsto istraživača. Nisam ni zbog saradnje sa renomiranim evropskim ustanovama, ni zbog ispunjenosti uslova u dvostrukom ili petostrukom obimu. Ne. Moram reći kako jeste, redom.

Istina je da je naslovljeno pitanje moglo da glasi i kako sam postao suprug, otac ili šta drugo što je časno. Izabrao sam „profesor“ jer taj svetosavski poziv podrazumijeva mnoštvo podviga i vrlina. Kao svetosavski, podvižnički i vrlinski, čini se nepotrebnim u današnjem svijetu. Što je tačno - ako sinove i kćeri spremamo za roblje, i potpuno netačno - ako ih spremamo za zlatnu slobodu.

„Profesor“ sam izabrao kao najveći kontrast fazama kroz koje sam prolazio. Sa ove distance rekao bih da je opšti odgovor na naslovljeno i slična pitanja u oslobađanju od sebičnosti. Kada nju odbacimo bivamo slobodni i od svakog poraza. Tada sve postaje samo novo grupisanje. Nove formacije. Nekada to pregrupisavanje provodimo voljno, a nekada nam ih život priredi.

Zanimljivo je da se ova prva obično pokažu pogrešnim, dok ova zadesna, koliko god bila neprijatna i bolna, u pravilu bivaju korisna. Moja zadesnost je bila ni manje ni više nego smrt.

• Poginuo sam

Morao sam. Drugčije se nije moglo iz tolike ogrezlosti. Svoju posljednju noć sam proveo u izlasku sa njih dvojicom i njom. Jedan od njih je sve ono što sam do tada postao. Srednjoškolske dane i noći smo provodili zajedno. Baza nam je bio moj stan u centru, jednako udaljen za moje roditelje iz drugog grada i države i za njegove iz periferije. To je bio period u kojem smo srastali sa strastima i porocima, stasavali u nedovršenost prosjeka. Adrenalin i alkohol. Mada nisam napuštao naučenu molitvu pred spavanje, kakav god, kada god, gdje god...da sam počivao. Zato je još veće čudo način na koji smo povezani. I kada su stotine kilometara između nas ta veza se ne prekida. Ostaje nit kojom sazna kada nešto nije u redu pa nazove da me hrabri ili tješi. Kako se to desi, da mi govori o onome o čemu svima ćutim - stvarno se ne može objasniti. Bolji je čovjek od mene, ta nit je često jednosmjerna.

Drugi od njih je u stvari prvi. Majke su nam radile zajedno i nas dvojica se družimo od stomaka, preko vrtića sve do petog osnovne kada nas je rat pregrupisao. Nemamo ništa zajedničko osim godine i mjesta rođenja. Izrasli smo u potpune različosti. Povezivalo nas je preplitanje njegove mladalačke želje za iskustvima koja su me formirala i ispraznila mi grudi, i moje čežnje za odrastanjem kakvo je on imao a koje bih da naučim. Nisam ga mogao doživjeti jer je bolest već tada pregrupisala našu četvoročlanu porodicu u tročlanu bez stalnog zajedničkog obitališta. Dovodio me u svoj dom na Božić, za trpezu. Htio je da me nauči. A ona... ona je bila sve ono što tek može da se desi u mladim godinama. Sve.

Dobro društvo za umiranje: identitetski sijamac, nedostajući dio i ona - punoća života. Tada taj trio i njegovo sklapanje za mene nisu imali nikakav dublji smisao. Nisam tražio značenja ni u čemu. Moj okvir je bio „lud sam, brz sam, jak sam!“ Tražio sam samo brže, jače i više. Svega.

Poginuo sam u saobraćajnoj nesreći. Vozio sam prebrzo. Sve se desilo prebrzo, osim umiranja. Smrt nije nastupila momentalno. Crkavao sam satima. Agonija. Nikakve slike pred očima, samo tama. Muka. Znoj. Nema zraka, samo benzin. Pomišljam, na Honda Civic, niska je i široka. Kao da bi me to spasilo. Šta je sa njom? Šta je sa njim? Nisam valjda ubio i njih za koje je bila namijenjena budućnost u koju se ne srlja? Povraća mi se. Kraj mene je blizanac, nepomičan. Nisam osjećao fizičku bol, ali me je zbog svega bilo stid na smrt.

Šta sam to postao? Tijelo je sa gađenjem odbacivalo spoznaju i uporno istiskivalo dušu van, kao gnoj, kao strano tijelo. Osjećaj bijede i odvratnosti prema sebi stezali su grkljan dok je refleksno vrćao dušu iz nosa nazad u razjapljenu špilju u grudima. Više dostojanstva ima prase na klanju, nametala se misao iznova i iznova. Bijeda je, sada znam, metastaza gluposti. Predvorje pakla.

Jutro

Noć je najtamnija prije svitanja. Zlo je najcrnje pred svoj poraz. Pred zoru, trgnut sa postelje našao sam se pred Dečanskom freskom Isusa Hrista sa mačem u ruci.

Ranije, moja majka ju je izrezala iz zidnog kalendara i postavila u moju sobu. Užurbano i bez pitanja, pretvarajući se kao da nisam tu. Nikada prije nisam obraćao pažnju na tu fresku. Bila je dezenski i prostorno uklopljena i nije skretala pažnju na sebe. Nije me zanimala simvolika tog prikaza Gospoda Isusa Hrista na kojem knjigu zamjenjuje dvosjekli mač, što je unikatno u Pravoslavnom svijetu. Znao sam samo da je Hristos, a ne Sveti Sava kako je to jednom pomislila neka noćna gošća - muslimanka. Ne znam da li je nekrštena uočavala eshatološki apsurd nerukotvorene ikone koja odbacuje ikoničnost pred izobrazbom Spasitelja, ali je pokazala više obzira od mene. Neka je milost nađe.

Porugani oltar jazičestvom na milost će okrenut nebesa!

Te noći, u mom tijelu nije bilo snage za pokrete i poduhvat mentanija. Niti sam znao šta je to. Od kud onda ja tu, u koljenopreklonom položaju pred Njim Sudijom? - Milost. Više od toga se ni ne govori. Tada sam jarko poželio da se praznina više ne otvori i stid ne ponovi. Doslovno, to je pitanje života i smrti.

Baš po milosti, jedini sam koji nije preživio tu noć. Zadesili su me krivina na putu i drvo. Možda je sreća i to što branik automobila, hauba i prednja osovina nisu zadesili nikoga na klupi koju sam smrskao uz tu lipu.

Svanuće - Work in progress

Decenija asketskog preumljenja je svanula a milost je propojala 23. Psalm i pokazala svoj beskraj kraj nje uz djecu, njih dvojicu, karijeru...

I zato — kada me pitaju kako sam postao profesor, ne govorim o konkursima, univerzitetima ili naučnim radovima. Govorim o smrti sebičnosti i milosti koja spasava. Jer profesor nije onaj ko samo prenosi znanje. Profesor je onaj ko projavljuje slobodu i svjedoči da se i iz ponora može ustati, da život ima smisla onda kada se darujemo drugima.