Kako uništiti filmski serijal?

Jedan od niza problema (mada oni to ne vide kao problem) sa kojim se susreće moderni Holivud svakako je nedostatak novih ideja zbog čega se svaki studio obraduje kada neki novi film ostvari finansijski uspjeh. Istog momenta počinje se sa planiranjem serijala koji bi trebao biti konstantni izvor zarade i po mogućnosti došao barem do 6 ili 7 dijela ili ako je to ikako moguće da se nikada ne završi. Zbog toga danas imamo niz serijala što o super junacima što o akcionim herojima koji su u svojoj debitantskom filmu uspjeli da zarade dovoljno novca da bi odmah počelo štancanje nastavaka. No, oni nisu tema današnje priče već serijali koji su svoju bivstvovanje počeli još osamdesetih i devedesetih godina da bi danas bili pretvoreni u nešto što nema gotovo nikakve veze sa izvornim filmom.

Kada je 1993. godine Stiven Spilberg predstavio svoj novi film „Park iz doba Jure“, bioskopska publika susrela se sa fantastičnom pričom o izolovanom ostrvu na kojem su naučnici uz pomoć genetike oživjeli svijet dinosaurusa uključujući i najstrašnijeg predatora koji je tada hodao Zemljom, T-reks. Kombinujući animatroniku i "CGI" (koji je tada tek bio u začetku) Spilberg je kao i obično pogodio u centar stvorivši mamac za publiku koja je širom svijeta potrošila više od milijardu (tadašnjih) dolara. Istovremeno, film je postao začetnik serijala koji se trebao završiti 2001. godine, ali na žalost nije. Te godine pojavio se treći dio serijala koji je djelimično uspio da ponovi atmosferu prvog dijela, ali je nije imao mnogo toga novog da ponudi gledaocima pa je sasvim prirodno došlo do kraja serijala, odnosno tako je to djelovalo u datom momentu. Pomenuta boljka Holivuda zvana neodstatak svježih ideja i inventivnosti dovela je do toga de serijal krene u novu avanturu sa starim ali i novim dinosaurusima koja je ovog puta nazvana „Svijet iz doba Jure“. Istina radnja je i ovoga puta bila smještena na ostrvo, istina ovoga puta puno posjetioca, ali sa novim negativcima zbog kojih su siroti raptori i dobri stari T-rex morali da promijene dresove i pređu na stranu ljudi. Film nije ponudio ništa novo, ali je zahvljujući uznapredovaloj kompjuterskoj animaciji ponudio spektakularne scene koje su bile dovoljne da privuku publiku i naravo pokrenu novi serijala. Serijal koji je kao i obično sa svakim novim nastavkom privlačio sve manje publike (što je jedino bitno), pa kada ni igranje na kartu nostalgije (povratak u serijal Lore Dern, Sema Nila i Džefa Goldbluma) nije donijelo neki pomak „Univerzal“ je odlučio da se oprosti od udarnog glumačkog dvojca Kris Prat-Brajs Dalas Hauard i okrene se ka svježoj krvi. Ta svježa krv bila je Skarlet Johanson i ujedno jedino svježe u filmu čiji naslov je ironično nosio naziv „Jurassic Worl:Rebirth“ („Svijet iz doba Jure: Ponovo rođen“). Ironično jer je film izgledao poput otkucaja srca mrtvaca odnosno ravna linija u kojoj nema apsolutno ničega što film čini filmom. Ni zapleta, ni kulminacije niti bilo kavih razvijenih likova već je sve djelovalo kao klasična reciklaža prethodnih filmova sa glavnim junacima koji opet idu na neko izolovano ostrvo kako bi pronašli nekoliko bitnih dinosaurusa i ničim izazvanom porodicom koja se eto spletom nesrećnih okolnosti nađe na istom ostrvu kao i glavni junaci. Svu svoju inventivnost scenaristi ili možda AI pokazali su na glavnom dinosaurusu koji se zove D-rex i pri tome nije dobio više od petnaest minuta da pokaže sve svoje sposobnosti stečene genetskim inžinjeringom.

Riječ reciklaža podsjetila me je na još jedan serijal koji je prošao slično prethodno pomenutim s tim da je njegova priča počela davne 1979. godine kada je na bioskopska platna stigao „Alien“. Klaustrofobični SF sa svim elementima horora naišao je na različite reakcije kritike, ali prilično dobar odziv publike da bi decenijama kasnije bio proglašen jednim od najvažnijih ostvarenja svog žanra čemu je svakako doprinijela i kreacija ksenomorfnog čudovišta od strane H.R. Gajgera koji je sa ostatkom ekipe osvojio Oskara za vizuelne efekte. Sve to bilo je dovoljno za početak serijala koji je ruku na srce imao malo sporiji tempo što će se pokazati kao dobar potez budući daje bilo dovoljno vremena da se stvori kvalitetna priča i pronađe adekvatan režiser. Tako je drugi dio dospio u ruke Džemsa Kameruna koji je u svom stili drugi dio pretvorio i akciju i stvorio ostvarenje koji su mnogi smatrali boljim od originala. Promjene žanra i režisera nastavile su se i sa trećim djelom kada je Finčer priču pretvorio u triler ostavivši Elen Ripli samo iskustvo i inteligenciju u borbi protiv opakog čudovišta. Iako film nije toliko dobro prihvaćen od srane publike kao prethodna dva ostvarenja Finčer je uspio da zadrži duh franšize i završi životni put Ripli. Ili je barem on tako mislio budući da se pet godina kasnije pojavio „Alien: Ressurection“ koji je umjesto, kako mu podnaslov kaže, uskrsnuća predstavljao opelo za serijala budući da se ni publici ni kritici nije dopao film koji je, ruku na srce, imao totalno drugačiji štih od prethodnih ostvarenja. Činilo se da je ovom serijalu došao kraj ali 15-ak godina kasnije Ridli Skot odlučio nas je vratiti na početak priče odnosno objasniti nam odakle potiču vjerovatno najstrašnija stvorenja u cijelom svemiru. I dok je sve to u „Prometeju“ imalo smisla u njegovom nastavku „Alien: Covenant“ mnogo toga je ostalo nejasno, ali smo barem mogli da gledamo staru Holivudsku priču dobar policajac-loš policajac 2.0 ili u prevodu dobar android-loš android. Ako bi smo i mogli naći neko opravdanje za Skotov „Alien: Covenant“ definitivno je teško naći riječi opravdanja za „Alien: Romulus“ Fede Alvareza koji je moderna kritika prihvatili kao vrhunsko djelo dok su oni koji su pak odrastali na filmovima sa Elen Ripli film posmatrali kao čistu reciklažu prethodnih filmova što on u stvari i jeste. Neki su to nazvali omažom prethodnim filmovima, ali sve mnogo više podsjeća na odsustvo bilo kakve nove ideje. Posljednji ekser u kovčeg serijala (nadam se da je posljednji) zabila je serija „Alien: Earth“ u kojoj ni nakon pet epizoda nije jasno da li je fokus na ksenomorfima ili pak sintetičkom tijelu u koje je prebačena svijest bolesne djevojčice ili pak druga bića pokupljena u svemiru.Ako je za utjehu jedna od glavnih junakinja čini se ima sposobnost da komunicira sa alienima pa ćemo možda uskoro od ksenomorfa juniora sa kojim je uspostavila komunikaciju saznati tužnu istoriju njegove vrste i zašto su gotovo dvije decenije nemilosrdno i neprestano progonili sirotu Elen Ripli.

Naravno, priča ne bi bila potpuna da ne odamo počast šampionima u uništavanju filmskih serijala, „Dizniju“. Nema potrebe da napominjemo da je kupovinom „Foksa“, „Dizni“ preuzeo kontrolu nad serijalom „Alien“ što se može vidjeti iz posljednjih filmova, ali lijepo je prisjetiti se i njihovih prethodnih uspješnica poput „Ratov zvijezda“ gdje su 25 godina Lukasovg rada zbrisali svojom finalnom trilogijom koja se nije dopala ni najzagriženijim fanovima serijala dok su se ostali pitali gdje su stvari krenule u pogrešnom pravcu. Ipak, najuspješniji rad „Diznija“ bio je serijal „Indijana Džons“ (koji je nažalost takođe dospio u njihove ruke kupovinom produkcijske kuće „Lucasfilm“) gdje su uspjeli ono što vjerovatno niko u istoriji filma nije uspio - da glavnog junaka serijala, po kojem je i franšiza nazvana, u filmu koji, vjerovali ili ne, nosi naziv „Indijana Džons i artefakt sudbine“ pretvore u sporednog lika.

Zato ako vas interesuje odgovor na pitanje iz naslova postoji samo jedno rješenje - pitajte „Dizni“.