Leri Dejvid, širom zatvorenih očiju

Leri Dejvid, slobodno možemo reći jedan od najvećih komičara ikada, objavio je novi projekat pod nazivom „Život, Leri i potraga za nesrećom: Zamalo pa istorija Amerike“. Na premijeri nove serije novinari su ga pitali šta misli o proslavi američkog jubileja ispred Bijele kuće – misleći na UFC borbe, motore, vatromet i prateće sadržaje. Leri je rekao da ga je „sramota što je Amerikanac“. Bilo je neobično vidjeti čovjeka koji je karijeru izgradio na cinizmu i raskrinkavanju lažnog morala kako odjednom dobija napad sramote zbog „jeftine zabave“, a nije ga bilo sramota trideset godina gledati kako se vode ratovi u ime „demokratije“ i uništavaju zemlje širom svijeta.

Ovo nije tekst o Leriju Dejvidu, ali da bih došao do poente, moram da objasnim tok misli i kako sam stigao do ovog komentara. Zato još nekoliko riječi o njemu – ja ga zaista volim, dopada mi se njegov humor. Sajnfeld je otvorio put savremenim sitkomima, i da nije bilo njega, teško da bismo kasnije imali Ofis, Pip Šou i druge situacione komedije koje se zasnivaju na neprijatnosti i krindžu. Prijatelji su bili limunada koja je opila cio svijet, ali osnova savremene komedije leži u Sajnfeldu, čiji je Leri Dejvid idejni tvorac. Uloga Džordža Kostance je zapravo njegova autobiografska uloga, samo što tada nije smio da stane pred kameru.

To će učiniti nešto kasnije, kroz projekat “Curb Your Enthusiasm”, koji je kod nas nesretno preveden kao „Bez oduševljenja, molim“, iako su prevodioci imali na raspolaganju mnogo bolju frazu – „Smanji doživljaj“. Kroz trinaest sezona Leri Dejvid će zacementirati svoju ideologiju humora neprijatnosti i bez imalo skrupula obrušiti se i na lijevu i na desnu stranu Amerike. Njegov humor se zasniva na transferu „blama“ – stavljajući sebi metu na čelo, on izgovara stvari koje bi svako od nas pomislio, ali nas društvene norme sputavaju da ih ne izgovorimo ili uradimo, kako bismo ostali u zoni komfora. Leri Dejvid je ubica onih malih, kurtoaznih razgovora, a njegovo oružje su intruzivne misli i nelagoda koju njihovo izgovaranje proizvodi.

Nakon sloma komunizma počinje zlatno doba kapitalizma – Majkl Džordan, televizija, Koka-kola. Globalizacija ulazi u petu brzinu i više nije bilo zaustavljanja. To je omogućilo ogromnu koncentraciju kapitala na Zapadu, a od tih para je profitirala i američka kulturna industrija, čiji je dio i pomenuti Dejvid. Na pare se niko ne žali.

Dok su oni snimali filmove i serije, svijet se u međuvremenu mijenjao – politički, kulturološki. Ona „meka“ moć koja je obećavala svilu i kadifu, takozvani „Kraj istorije gang“, prestala je da djeluje. Prošlo je djelovanje za koje su procijenili da će trajati mnogo duže. Beskrajni ratovi širom svijeta, svrgavanje političara i političke krize, obrasci po kojima su proizvodili „obojene revolucije“ – sve je to postalo toliko providno da više nije bilo tog Springstina ni tih Prijatelja koji mogu da zamagle vid.

Takođe, novčanici zemalja „u razvoju“ osjetili su čari neoliberalnog kapitalizma i beskrajne slobode. Život jeste postao bolji, ali po koju cijenu i po kojim parametrima? Cio svijet je decenijama gledao Ameriku kao jedan veliki zabavni park u kojem je sve moguće, samo ako si dovoljno vrijedan i dovoljno vjeruješ u sebe. Međutim, stvar je iznutra počela da trune, a izvještaji o stanju pacijenta su se falsifikovali. Kompletna holivudska, sportska i muzička elita bila je upregnuta u jednu stvar: objasniti običnom čovjeku da je nezreo, nedorastao slobodi i demokratiji u kojoj živi. Klasna borba zamijenjena je besmislenim kulturnim ratovima, a javnost je preplavljena temama koje se tiču svega par procenata stanovništva.

Život između Kalifornije i Njujorka postajao je sve teži, ali to nije bilo moguće dokazati. Holivudska elita živi u zatvorenim zajednicama, sigurnim komšilucima u kojima ne preskaču siromašne po ulicama. Njih ne zanima cijena goriva jer pale avion kad treba da odu na kafu sa prijateljima u grad udaljen par sati vožnje. Ne zanima ih cijena namirnica jer imaju ličnog nutricionistu i pet kuvara. Ali zato imaju mišljenje o ljudskim pravima, ekologiji, sukobima u svijetu, o tome ko kako treba da se identifikuje i kako roditelji treba da vaspitaju svoju djecu. Visoka kultura je izgubila kontakt sa američkim „hartlendom“, sa zemljom u kojoj žive stvarni ljudi.

Za čovjeka koji naporno radi cio dan veoma je važno da dođe kući i odmori se, da pogleda sadržaj koji ga relaksira. Ne zanimaju ga svjetske brige. Isto je u Ohaju kao i u Semberiji – nema razlike. Njegova Amerika je Amerika u kojoj se voze motori, gleda UFC, u kojoj prati svoj košarkaški tim i čupa kosu kad Nju Ingland Pejtriotsi gube od Sijetl Sihoksa. Po čemu ga to razlikuje od prosječnog čovjeka u Srbiji? Donald Tramp je ispred Bijele kuće postavio scenografiju za publiku kojoj se obraća – čovjeku svakodnevice, čovjeku čiji je život u poslednjih dvadeset godina postajao sve teži, dok je holivudska i vašingtonska elita postajala sve bogatija.

Prosječan čovjek iz američkog „Rast belta“ i prosječan čovjek na Balkanu žrtve su istog globalističkog sistema. Američkom radniku su zatvorili fabriku i preselili je u Aziju radi većeg profita korporacija, ostavljajući njegov grad u siromaštvu i apatiji. Balkanskom radniku su kroz tranziciju uništili ekonomiju i prisilili ga da ode u tu istu Zapadnu Evropu ili Ameriku da bude jeftina radna snaga. Zato je spektakl ispred Bijele kuće zapravo prst u oko upravo toj licemjernoj, lažljivoj i prevrtljivoj holivudskoj eliti. Zastupali bi i Hitlera ako bi im agent donio na sto adekvatan ugovor.

Sa druge strane, ljudi koji vode život običnog tempa nisu imali svoje glasilo i niko ih nije pitao za mišljenje. A kada se tolika energija potisne, jedino mjesto na kojem mogu da odgovore jeste glasačka kutija. Zato se desio Tramp, zato im se desila MAGA. Birokrate i stabilokrate iz obje partije izgubile su suštinski legitimitet američkog bića, zato sada imate obračun MAGA protiv svih.

Isprazni diplomatski vokabular i površni manirizam više nisu dovoljni da dobijete povjerenje ljudi. Zbog toga je holivudski „pristojniti“ u šoku – svijet običnog Amerikanca počeo je da se preliva u njihov zaštićeni i privilegovani prostor, grad na brdu ograđen novcem, podrškom političke elite, velikim korporacijama i ogromnom medijskom mašinerijom. Zato njihovo preneražavanje nije samo nadmeni snobovski prezir prema populizmu i „jeftinoj kulturi“ – to je ujedno i strah od gubitka privilegija, strah od dolaska nove agende i prilagođavanja novim okolnostima. A kako kaže naš narod – svako brdo ima svoje strmo.