Most na tri obale

Tih godina Bosna je bila najmračnija. Divlja, štura, rastrgana i pusta. Nesposobna da prevaziđe zapreku svoje sudbe:

Tri vjere koje jedna drugoj sude a od kojih je svaka u Bosni kao vezan sužanj, skučena gegrafijom, primitivizmom, i jedna drugom;

Tri krvnički zaraćena uboga brata, međusobna tamničara i dželata.

Bez pokoja puna pokolja.

Svaka vijest o njoj, svaka pomisao na nju, bila je arterijski tamna: kao samo dno ponornice o čije stijene je bijesno razbijala sve lađice grdna stradanija i u čijem vihoru nestaju i poslednje krhotine smisla, sledovanja bilo čemu. Na svako bi se zlo moglo pomisliti prije nego na čudesni most koji bi ukrotio tu istorijsku stihiju i povezao tri odsječene i nespojive obale – one sa kojih se ni prašine nisu miješale.

Takvo čudo se nije moglo napraviti od domaćih brvana, jer su ona već trunula nizvodno u zatokama među stijenama. Ni strani neimari nisu mogli izvesti taj podvig, iako su u njima rafinisana sva iskustva mostogradnje od starog Rima do danas. Ne – čitav projekat, drugačije logike i različitog svijeta, morao je biti nacrtan i sagrađen preko okeana i tek onda spušten u Bosnu. Tako je i bilo.

Kost u žtrelu propasti

Triobalni most ne izgleda kao da su „obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.“ Takva estetika tu nije ni moguća jer ovaj most ne stoji na želji obala da se povežu. On ih je povezao zarivajući svoju konstrukciju duboko u njih, kao kandže kojima orao grabi zatečen plijen. Tako je povezao njene obale jednu sa drugom i nju sa svojom istorijom. Uveo je formulu za opstanak, postao je kost što zapinje u razjapljenom ždrelu propasti.

Most je sveden funkcionalistički, neopterećen fasadnom retorikom. Dekonstruisao je uobičajenu arhitektonsku geometriju unutrašnjeg i vanjskog uređenja. Kao takav, obuzdao je stihiju, dinar prekinuo i krvnice puške odložio.

Triobalnost i tribalnost

Čak je projavio na horizontu domaću, „jedinu mogućnu liniju luka“, između obala koji ovde jeste nestao ali se makar na tren više nije činio nemogućim. Ipak, u kasabi nastaloj iz nužde, u kojoj „gotovo nigde nema prava puta ni ravna mesta, koliko da čovek nogu metne slobodno i bezbrižno“ u kojoj narod „mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perverznu mržnju prema putevima“, gdje „putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše“ - most na tri obale sa svojih jedanaest velikih, precizno svedenih lukova, zaista izgleda “kao zalutao, osamljen izaslanik nekog dalekog, svjetlijeg svijeta“. Strano tijelo.

Domorodci su njegovu inovativnu arhitekturu posmatrali nenaviknuto i surevnjivo, kao što inače gledaju na sve što dolazi spolja, što je novo i nešablonsko. Sumnjičili su ga jer ne potiče iz „našeg duha“, iz „naše prakse“. Kao da su taj duh i njegove prakse darivale svijetu neku novu i bolju Švajcarsku a ne ovaj živi glib od krvi, suza i srče – u kome zemlja zaudara na krv i krv zaudara na zemlju, u kojem ni suze nisu čiste. „Nije blizak našem mentalitetu“, rekoše. Kao da im je mentalitet ikada išta sagradio osim zidina, ograda i prepreka. O kakvu milost Božiju prema svojoj djeci projavljuju tom svojom kuknjavom!

Kasablije, palančani i mistaši, mjerili su osmišljene svodove i sistematične lukove triobalnog mosta svojim tribalnim metrima i mistrijama, kojima nisu bili kadri da sačine ni vlastitu kuću niti išta trajno sem stećaka za grobove i grobnice koje su označili. Tako i time mjereći, proglašavali su most na tri obale neodrživim. Nemogućim. Nakaznim.

Gordeljivo došaptavanje ove zlosrećnice „Bosna je ovo, budalo, zemlja koja se povija ali ne mijenja!“, nije dakle prošlo mimo neimara ni ovog posljednjeg triobalnog mosta. Vijerna jedino svojim ponorima, Bosna im se vraća kao priklana ovca vuku, prezirući svaki poredak koji bi je držao na sigurnom. Naročito triobalni most, simbol prodora otvorenog svijeta i mira u zatovrenu formu tavorenja i cikličnog zatiranja. Kanibalizam.

Priliku da bude što može – triobalni Eden, Bosna odbacuje zarad srodnije joj tribalističke Evrope... Čime li misli zamjeniti most na svoje tri obale čiju armaturu plahovito nagriza vlastitim gnojem i tuđim interesima? Domaćim balvanima i trupcima?

Zar je taj div skelet na straži, kome na jednoj obali trgaju štit, na drugoj negiraju duh, a na trećoj šapću uspavanke, ne opominje na juče od kojeg joj čuva podne i jutro?