Nisam patriota ali hoću

Svi su danas patriote, glasno to viču. Ali šta je patriotizam u stvari? Da li je to nešto više od glasnih tvrdnji i čemu služi? Ko je patriota?

Postanje

Anamneza ovog fenomena kazuje da je riječ o porivu koji u svojoj iskonskoj osnovi predstavlja nostalgičnost za izgubljenim rajem. Posmatrano vremenski, ovaj poriv se pojavljuje nakon izgnanstva – ne u raju, i poslije čovjekovog pada – preduslovljen je grijehom.

Dakle, on se javio kod čovjeka ogrehovljenog bića, ostavljenog bez Duha, smrtnog. Bačenog iz mjesta svoje životostane kolijevke na „burnu brežinu“ – mjesto svoje rake, periferiju života. Prvi porod iz tjelesnih poriva takvog čovjeka je Kain a iz umnih patriotizam.

Kako je izum refleksija uma iz kog je izašao, tako je patriotizam refleksija grehovne lukavosti – koja mu je urezala sebičnost; bezduhovnosti – koja ga je vezala za materijalno; i smrtonosnosti – kojom se uspostavlja i održava. Ove tri distorzije (devijacije) rajske nostalgije, protkale su cjelokupnu istoriju i poetiku patriotizma.

Tri distorzije rajske nostalgije

Prva distorzija je ontološki odredila patriotizam (grč. patris – otadžbina, patrios – očev, -ismos – stav, svojstvo), kao prenaglašeni partikularizam, stvarajući jaz između naroda – populišizam, unutar naroda – etnošizam, i unutar roda - genošizam. Sve po osnovu vrijednosne gradacije između posjednika zemlje – kapitala – vlasti, i svih drugih, dajući prvima prvenstva i prava a ostavljajući druge bez ičega.

Zato, u patriotizmu nema ništa nesebično. Ne može ni biti jer bi to podrazumijevalo voljno samorazvlašćivanje radi ovlašćivanja drugih; i još, dobrovoljno siromašenje radi bogaćenja drugih. To nije logika patriotizma. To nisu njegovi maniri.

Faraon Misirski i Irod su junaci ove i sledeće distorzije. Podno ili povrh nje, kako ko sebi složi, dati su rodoljubiva prva poruka Hristova i događaj Roždestva.

Druga distorzija je materijalistička samodovoljnost, negacija duha, koja sneva statičnost. Ona nastoji da opravda i održi stanje stvari. Još od antičkih vremena kada je zemlja bila jedini statusni most – nešto što prevodi ljude iz objekata u socijalne i pravne subjekte, postoji potreba da se zemljodržanje i privilegije nekako opravdaju. Ova distorzija je banalno zemljoimanje moralizovala kroz zemljoljublje – ljubav je uvijek časna kada je iskrena. Zbog takve moralizacije, patriotizam jednako privlači plahe i lakome - što su obično starci, i naivce gotove na žrtvu - što su obično mladići.

Patriotizam legitimizuje vezivanje subjektiviteta, i ljudi i klasa, za predmet. Bez posjedovanja zemlje-kapitala ni ljudi ni klase nisu subjekti. Tako je predmet, zemlja-kapital, u patriotizmu pretežniji i od ljudi i od klase. Na patriotizmu je etabliran legitimitet svakog poretka, zato patriotizam ne traži svoj legitimitet ni u poretku zavjetnih, ni u poretku matematičkih tablica.

Zato, od antike do danas svima koji žele da sačuvaju svoj status, kao i onima koji žele da steknu imovinu i na njoj počivajući subjektivitet, patriotizam se nameće kao isključivi bedem i put. Ova štafetna prenosivost patriotizma kroz vrijeme i staleže, dobro je prikazana kroz dvotomi zbornik naučnih radova Filozofskog fakulteta u Beogradu (2025) koji bilježi njegove koncepte u političkom diskursu od srednjeg vijeka preko novog pa sve do savremenog doba. Zato, i nije neka vijest da patriotizam predstavlja ljubav za svoj položaj u domovini (Veličković, 2010).

Da nije tako, patriotsko klicanje „živim za svoju otadžbinu“, tj. živim za svoju raku; ili „dajem život svoj za otadžbinu“, tj. žrtvujem se za našu grobnicu, ne bi imali nikakvog smisla. Smisao patriotizma je upravo u što boljem pozicioniranju vlastitih kostiju na opštem groblju, što boljem zarivanju u objekat ovoljenja, ritualizovanoj ceremoniji njihovog zagrtanja zemljom. Voljenom.

Pilat je junak ove i sledeće distorzije. Podno ili povrh nje, kako ko sebi složi, stoji cijelo Jevanđelje i njegova dinamika.

Treća distorzija je antiživotna romantizacija ubijanja i umiranja ljudi za zemlju. Zbog nje patriote pune parnične i krivične sudnice, vojnička groblja i masovne grobnice. Pišu i kliču nesmislice. Nose odlikovanja. Poetika ove distorzije dala je kičasto-mitološke izražaje u muzičkim, audio i vizuelnim sadržajima i izbljuvala je kulturu smrti sa njenim blizancima: pseudo-naukom i pseudo-etikom, pseudo-moralom i pseudo-karakterima, i svim drugim pseudizmima.

Zato, ideja da postoje dva oblika patriotizma, tzv. prizemni koji „promoviše svetovne interese domovine – njenu političku stabilnost i moć, ekonomsku snagu, kulturnu vitalnost itd.“; i tzv. etički koji se „usredsređuje na moralni identitet i integritet zemlje“ (Primorac, 2005.), pati od jezičke slabosti i koncepcijske kontradiktornosti. Jezički, to što nije pri-zemno ne naziva se patriotizmom. Patriotizam nije nad-zeman. Koncepcijski, „moralni identitet zemlje“ je neodrživa konstrukcija jer moralnost nije zemljanost, geografičnost - ograničenost.

Ova distorzija je u kontrastu sa pojmom hrišćanske ljubavi (Jn 15:13); Preobraženjem, kao najavi voljne lične žrtve radi roda (a ne zemlje); Vaskrsenjem, kao oslobođenju roda od potčinjenosti smrti; i Vaznesenjem, kao putu odazvanog roda kući.

Isus Hristos lično je nasuprot, ispod ili iznad, ove distorzije - zavisi kako ko sebe složi u odnosu na nju.

Ženski princip umjesto antiteze

Rodoljublje je antitetička kategorija patriotizmu. Međutim, antiteziranje je nepotrebno jer sinteza je već tu. Ona je ujedno i prauzrok patriotizma i metaosnov rodoljublja. Materijalizacija metafizike. Žena je u sebi spojila izgubljeno i obećano. U njoj se rajska čežnja pretvara u život, a poriv u rodoljublje. Zato ona nije antiteza, nego putanja između zemlje i neba. Bićnom sintezom patriotizma i njemu suštinski protivtežnog rodoljublja, ona antitetiku potiskuje u apsurd. Dalje od ovoga ne treba ići. Dalje su Vajningerove stope. Možda nije trebalo da ide tim putem saznajno, već osjećajno. Ali tada bi se zapleo u osjećanja i htenja i možda došao na isto.

Postaću patriota

Hoću. Još danas, čim Sunce zađe i tamna luča sa tri kraka obuhvati Zemlju, na svoje ću lice staviti trend made patriot-pomade. Pogodna je, ne traži podlogu i prima se na svaku površinu. Podoban sam.

Kada se zapatriotim, moj lik će oličiti svaki simbol.

Rizike i neželjene efekte ću zanemariti, znam da svima dobro stoji – i meni će. Ambalaža je baš neodoljiva-neumoljiva.

Zapatrioćen, neću više živjeti ja, živjeće formalizmi kroz mene.

Biću mjera svega. I morala i matematike. I tradicije.

Znajući sve, spasiću druge tereta znanja i griže zbog zaboravnosti i nemara. Jedini ću tvoriti. Patriotizam će biti gdje god da sam ja. Samo tu i nigdje više.

Vjerom u sebe prognaću agoniju. Nedostatak smisla nadomještaće emocije.

Da, patriota! Nisam lud da budem ubogi rodoljub. Rodoljublje je puko zanesenjaštvo nedostižnostima i uzvišenjima. Nelukrativno službovanje. Kome? Rodu zlom i preljubotvornom, što je svoga slugu-iskupitelja raspeo u zamjenu za buntovnog razbojnika i ubicu? Rodu koji ljubi silu i kliče nepravdi? Koji se klanja bogatstvu? Rodu izdaje, bratoubistva, egoizma, konformizma, laži, čedomorstva? Toliki su strgani prosiljući pred njega svoje bisere, dajući mu svoju krv, suze i znoj. Zar je ko lud da primi takvo breme?

Ja ne. Lakše je biti patriota, to ne traži roda, pameti ni znoja. Patriotizam je cilj sam za sebe. Samobitan i svima prebitan. Umjesto rezultata tu su parole; umjesto uspjeha tu su boje; umjesto odgovornosti tu je krivac; umjesto sadržaja tu je branje cveća; umjesto službe družba; umjesto samoodricanja vašar; umjesto samoizgradnje tu je kvazimorfoziranje... Patriotizam je zaista bezdana škrinja opcija i opijata. Pozornica je gdje god staneš.

Evo, čim se smrkne, prezrijeću zanesenjaško rodoljublje i podati se čvrstom patriotizmu.