Sirnica, savršena jednostavnost

U mojoj kući se od malih nogu subotom jela pita, i do najbolja pita koju možete zamisliti - pita sa sirom i zeljem. Burek je bio tek usputna delikatesa. Sir i zelje su držali mejn stejdž egzita ovog festivala ugljenih hidrata, ali negdje na sporednim binama stajala je pita sirnica srećna što je tu. Ljubav prema piti možda ima veze sa tim što smo porijeklom iz Sarajeva, doduše okolina Sarajeva, kao i većina Srba, ali ne mijenja poentu.

Shvatio sam da svježina pite u pekarama varira od dana do dana, od doba godine do doba godine, od jutra do mraka. Jednostavno postoje trendovi za koje marketinške agencije nemaju niti će ikada imati dovoljno alata da prepoznaju njihove trajektorije. Iako već godinama ne živim sa roditeljima, od kako sam otišao na fakultet, zbog navike iz djetinjstva i dalje subotom ujutro odem negdje da pojedem dobru pitu.

Uglavnom to budu one pite ispod sača kod Ferhadije i ETF-a, ali nije mi strana ni pekara “Maletić”, pekara “Đorđe” i naravno pekara “Kralj” preko puta dvorane Borik. Ovo poslednje ima naročitu strast jer obično produžim u Vespu kod Zlaje da popijem kafu i pročitam poslednje brojeve Politikinog Zabavnika. Dok sjedam i punog stomaka naručujem kafu i kiselu, pogledam poslednje avanture mog omiljenog mačka Garfilda i Hogara Strašnog.

Često sam se kao student znao uhvatiti kako naručujem sirnicu, i jedem je polako, dok se kora lomila pod nožem i viljuškom, a ako sam dobre volje i među prstima, bez escajga. Unutra bijeli sir, meko tijesto, malo soli. Ništa naročito, ali baš kako treba. Sirnica je jedno od onih jela koja ne traže mnogo da bi čovjeka zasitila. Kod nas se to oduvijek cijenilo. Kad nije bilo ničeg drugog, mogla je biti čitav obrok. Uz nju čaša jogurta, kefira, i da te Bog vidi.

Međutim, kao što rekoh, iako burek zauzima prijestolje u carstvu pita, moram reći da je moja miljenica bila i ostala - pita sirnica. Moja mama Đurđa, a i strina Mira su uvijek pravile sirnicu sa zeljem - savršenu, ali ni ove čiste sirnice mi nisu strane, naprotiv, ne znam koja je bolja od te dvije verzije.

Sirnica je superiorna pita među pitama, ima polivalentnu ulogu na trpezi, dobra je i sama i uz druga jela, naročito mesna. Ne mijenja se zbog toga što je na stolu pored nje nešto drugo. Ista je kad je kupiš za doručak i kad je neko stavi na sto za porodični ručak. Ne mora da bira između toga da bude dovoljna sama sebi i toga da se dobro slaže sa drugima.

Kroz život treba da jezdite kao pita sirnica - da budete dovoljni sami sebi, da možete lako da se uklopite sa drugima, a opet da imate minimum sastojaka koji su nužan ali ne i dovoljan uslov da budete nekome sve na svijetu. Djeluje pretenciozno, ali, vi mlađi, vjerujte da je tako. Vi stariji od mene znate da je tako.

Možda mi se zato učinila zanimljivom. U životu se često previše trudimo da dokažemo da možemo sami, a onda se jednako trudimo da pokažemo kome pripadamo. Kao da se te dvije stvari međusobno isključuju. A možda čovjek može da zna ko je, da sačuva svoje navike i uvjerenja, a da ipak ima mjesta za druge.

Sjetio sam se kuće u kojoj sam odrastao i vremena kada su gosti dolazili bez mnogo najave. Na stolu bi se našlo ono što ima, a svako bi uzeo šta želi. Nije se mnogo raspravljalo o tome ko šta jede, odakle dolazi i šta misli. Bilo je dovoljno da ima mjesta za stolom i da niko ne ode gladan. Sirnica je bila tu kao i sve ostalo, bez posebnog značenja i bez potrebe da se o njoj nešto kaže. Sirnica se iznese i kao meza, i kao dodatak mezi, i kao samostalno jelo za zameziti.

Danas je veoma teško biti tako jednostavan. Radije komentarišemo šta je ko uradio ili rekao, ko je šta kupio ili prodao od porodice nego što komentarišemo kakva je bila trpeza. Umjesto da porodica sjedne za isti sto i da priča o politici i nekretninama bude sporedna stvar, došli smo do toga da se svaka porodična tema okreće oko tih benignih i prizemnih tema. Sad već sam sebe hvatam kako lamentiram nad opštim mjestima i pišem o stvarima koje su opštepoznate. Ali možda ponekad treba i to ponavljati, više puta, ne bi li se dozvali pameti.

Da se vratim mojoj omiljenoj piti sirnici, u pekarama se svakog jutra prave iste pite, i ljudi ih kupuju kao i ranije. Neko za sebe, neko za porodicu, neko da ponese na posao. Niko ne traži od sirnice da objasni šta predstavlja.

Možda je to i najbolje. Ne mora svako jelo da bude simbol nečega, niti svaka sitnica da nas nauči velikoj životnoj lekciji. Ponekad je dovoljno da je nešto dobro, da ima svoje mjesto i da odgovara različitim ljudima u različitim prilikama. Da ima svoju ulogu i svoje mjesto u društvu.

Uhvatio sam se danas kako jedem pitu sirnicu i lamentiram nad svim ovim situacijama koje sam opisao. Teta koja radi istovremeno kao pita majstor i kao kasirka užurbano posprema štand i priprema nova tijesta koja treba da uđu u rernu i pretvore se iz nejestivih smjesa u preukusne obroke za slučajne prolaznike i namjerne svratnike. Život ide dalje, i ide svaki dan, htjeli mi to ili ne.

I možda je to sasvim dovoljno.