Suvo lišće

Zlatnom bojom smrt se lišću najavljuje.

Prokrašenost smrću plata je minulom lakheju,

"Zemnom sakupljaču Sunčevijeh zraka."

Prirodno. U ovo doba jesen mijenja rasvjetu i boje na opštoj scenografiji. Nastupaju raskošne scene čuvenog listopadnog čina - masovno odumiranje bespotrebnih slugu plemenitog hrasta i mirisne lipe. Taj spontani pogreb ovih poslušnika vitog jasena i nježne breze prizorniji je od veličanstvenih opela ikad održanih za najmoćnije vladare ljudske. Zaista, malo šta na ovom svijetu smrt prokrasi kao ove minule lakheje, vjerne sakupljače sunčevih zraka, pitatelje svog domaćina. Malo kome piroda u čast načini takvu odu na sprovodu. Naklon lišću.

Kažu da se grijeh protiv njih skupo plaća. Neprirodno, neka smokva je pustila ove trudbenike na rad prije roka. Ne znam zašto, nije joj bilo od potrebe. Možda jer se ugledala na većinu drugog rastinja koje se prvo odijeva u zelene haljine. Ili da bi prekrila svoju golotinju i na oko se odvojila od puste goleti u koju je ukorijenjena. Kako bilo, ta besplodna smokva je od dobrog lišća načinila lažno obećanje i pticama nebeskim, i putnicima zemaljskim i tlu, sa sve četiri strane. Ne zadugo.

Strašnom usudu isprazne smokve ubrzo su svjedočili blago proljećno Sunce i krotki ribari na putu za Jerusalim:

„Da nikad više ne bude od tebe roda do vijeka! I odmah usahnu smokva.“ (Mt 21, 18-21).

- sve se zbi bez povetarca sa gore Maslinske.

Iz još jednog ugla

Osim njih, ovo čudo su strpljivo sagledala i dva neobična posmatrača, sasvim domaća u tim krajevima. Jedan, već iskusan u grubim poslovima: u tegljenju ogreva, u vučenju pluga, u guranju mlinarskog točka, u nošenju zemlje i svakog tereta. Ozlovoljen. Drugi, mlad i tek stasao ali još nerabljen. Pun života. Obojica zdepasti i sivi. Mlađeg magarca tada obuze nešto snažno i njemu novo. Neobazirući se otrčao je ka istoku, uskom stazom put Maslinske gore i Vitfage, njegove majčevine. Odlučan da kako može i zna posluži onom koji reče i bi.

Onaj stariji obazrivo krete suvom drvetu. Odlučan da se uvjeri. Izbliza da pogleda. Da opipa i onjuši. I dok je prilazio između njega i suve smokve ispriječi se lagani povetarac, zapućen za Učiteljem i učenicima. Tada magareće oči vidješe ono što osta iza Isusovih leđa. Kako zlatna boja razvejane krošnje, suvim lišćem preobrazi pejzaž podno gore Maslinske:

Razlika između visoke krošnje i niske trave čudesno se izgubi – list i travka zariše se u jednakost.

Rasuto lišće kao zlatne žile oplemeni jalovu zemlju – zemlja postajaše zlato.

Sve pripadaše svima.

Livada prosijavaše katalog sloboda – da svako uzme kako koju hoće.

I list i smokva postaše slobodni - oslobođeni svog korijena.

Sve ekološki i rodno neutralno - samoodrživo!

Ekstazično je posmatrao tu mozaičnu sliku: „Koja li bi bila moć suvog lišća u magarećem društvu!? Kakav temelj za izgradnju novog svijeta! Tranzicija! Plan rasta! Prioriteti! Agenda! Strategija! I patrijarhalizam i feminizam. I etnocentrizam i liberalizam. I tradicionalizam i progresivizam. I pacifizam i militarizam! I teoizam i sekularizam. I kolektivizam i individualizam...O, bezdana riznico obećanja za želje svih - dobila si ključara!“

Zaludan je ovaj naum magareći. Jer sve u šta gledaše, zbilja, šta je?

Suvo lišće smokve bez ploda,

Razvejano šarom podno gore Maslinske,

Trošan zastor preko zemlje blatne.

Magarac je tvrdoglav. Više neće u drva, neće u njivu, neće u mlin, neće pod teret – on je sada vizionar. Čuo sam da još uvijek uporno mesijaniše zemljom, na sve četiri strane.

- Svoji će ga primiti. I on će ih darovati iz riznica svojih.