Teško vrijeme za superheroje

Iako sam sebi još prije par godina obećao da ni po koju cijenu neću trošiti svoje dragocjeno vrijeme na novi val filmova o superherojima, ipak sam odlučio da obećanje prekršim i pogledam posljednju verziju „Supermena“. Što zbog nostalgije za starim dobrim novogodišnjim danima kada smo imali priliku da obnavljamo gradivo o superheroju koji je stigao sa planete Kripton kako bi štitio planetu od kriminalaca, što ovozemaljskih što vanzemaljskih, što iz čiste znatiželje. I kao rijetko kada u životu - bio sam u pravu. Bio sam u pravu što sam sebi obećao da neću više gledati filmove o superherojima, jer u dva sata potrošenog vremena, osim vizuelnih efekata i poprilično priglupog zapleta, nisam mogao da vidim ništa. Ni scenario, ni smislene dijaloge, ni zaplet, ni rasplet, pa čak ni zakone fizike (to se ne odnosi na mogućnost Supermena da prkosi gravitaciji). Ipak, saznao sam jednu bitnu činjenicu - da je u današnje doba prilično komplikovano biti superheroj, bez obzira na sve natprirodne moći koje posjeduješ.

Nekada davno bilo je mnogo lakše obavljati dužnost superheroja. Stvari su bile vrlo jednostavne: ujede te radioaktivni pauk, munja pogodi tvoju laboratoriju baš u momentu dok izvodiš eksperiment, radioaktivni materijal iz kamiona ispadne baš u predjelu tvojih očiju dok pokušavaš da spasiš starijeg gospodina od nesreće, zaštitiš svojim tijelom svog kolegu od smrtonosnih gama-zraka ili jednostavno padneš sa neba, odnosno sletiš na Zemlju sa druge planete. I to je to. Dobiješ supermoći, kriješ ih od ostatka svijeta i po potrebi spašavaš ljude, boriš se protiv kriminalaca, štitiš red i zakon, a ako to dužnost zahtijeva, sukobiš se sa nekim vanzemaljskim entitetima koji dolaze kako bi pokorili tvoju omiljenu planetu. I tu se priča uglavnom završava. Zlo je pobijeđeno, a glavni junak, odnosno superheroj, tiho i neprimjetno nestaje dok mase srećno uzvikuju njegovo ime, srećne što imaju takvog zaštitnika.

Mora se priznati da su i tada superheroji zapada li u nevolje, poput Spajdermena koji je muku mučio sa svojim novim odijelom koje će kasnije postati antiheroj Venom, ili dobrog starog Supermena u kome će superkompjuter probuditi zlu stranu zbog koje će, vidno alkoholisan, razbijati inventar po lokalnoj kafani i ispravljati Krivi toranj u Pizi. Srećom, dobra strana vrlo brzo je uspjela pobijediti zlo u Supermenu, a preteča Skajneta (istina više fokusirana na izazivanje meteoroloških katastrofa i uništavanje sjetvi širom svijeta nego na istrebljenje ljudske vrste) vrlo brzo je završila u dijelovima kada se ponovo suočila sa Čovjekom od čelika.

Ipak, sve je to bio mačji kašalj za probleme sa kojima se danas susreću superheroji, posebno onaj koji nam je stigao sa daleke planete Kripton. Tako njegov ljubavni život sa Luis Lejn i nije tako bajkovit kao što je na početku priče obećavao. Em se kod nje probudila profesionalna ljubomora, em se sve nešto nećka, odnosno nije baš sigurna da li je ta veza ona prava. Da stvari budu gore, pored svih tih nevolja u privatnom životu, po društvenim mrežama ga konstantno napadaju, ugrožavajući imidž najjačem čovjeku na svijetu svojim majmunskim komentarima. Istina, kasnije će se ispostaviti da te komentare i pišu visokotehnološki osvješćeni majmuni, ali to ni u kom slučaju ne umanjuje probleme koje naš junak ima.

Na sve to, Leks Lutor je očigledno preskočio određene časove fizike i ničim izazvan stvara crne rupe ispod površine zemlje kako bi stvorio međuprostor u kojem može obavljati svoje prljave poslove. Da je barem ekspertski tim CERN-a, koji je radio na stvaranju super-akceleratora čestica, znao da je stvaranje crne rupe tako jednostavna i bezopasna stvar, ne bi morali trošiti toliko energije na objašnjavanje čitavoj planeti kako njihov proces neće dovesti do stvaranja crne rupe koja bi, zamislite gluposti, mogla progutati cijelu planetu.

I kao da Supermenu nije dosta svih njegovih društveno-privatnih problema, u priču se uključuje i rođaka koja mu, dok tulumari širom galaksije, ostavlja svog poprilično nestašnog kućnog ljubimca - psa po imenu Kripto, koji, naravno, ima natprirodne moći. Naravno, na sve to treba dodati i gomilu problema sa kojima se Supermen susreće kao obični građanin Amerike: od ilegalnog prelaska granice kako bi, ničim izazvan, spriječio rat, djelovanja bez dozvole autoriteta Sjedinjenih Američkih Država, pa sve do starih grijehova kada je u sukobu sa generalom Zodom uništio gomilu građevina u privatnom vlasništvu i doveo do smrti civila, zbog čega je njegovo ponašanje postalo zakonsko-etički upitno.

Ni ostalim superherojima moderna vremena ne prijaju naročito, pa tako Tor devet dana nije izlazio iz birtije jer, u trenucima slabosti, nije ubio Tanosa, nakon čega je ovaj donio užas na planetu Zemlju, dok Spajdermen ne može da napravi nijedan korak a da za to ne zna njegov staratelj (čitaj: mentor) Toni Stark.

Kao što smo već ranije konstatovali, nije danas lako biti superheroj. Prije je to bilo mnogo jednostavnije. Niko nije dovodio u pitanje vaše ponašanje niti se bunio ako u borbi sa zlikovcima, ovozemaljskim ili vanzemaljskim, izazovete veću materijalnu štetu, jer je poenta bila da pobijedite zlo i zaštitite ljudsku vrstu. No, vremena se mijenjaju, a samim tim i obaveze naših superheroja koji, u borbi protiv moćnih agresora na našu napaćenu planetu, moraju da vode računa i o tome da nisu slučajno nekome nanijeli štetu, bilo materijalnu bilo emotivnu.

Ne smijem ni da zamislim kako bi se savremeni autoriteti ponijeli prema Čovjeku od čelika kada bi procurila tajna da je prije skoro pedeset godina, u očaju zbog smrti voljene osobe, iskoristio svoje moći i zarotirao planetu u suprotnom pravcu i tako vratio vrijeme unazad. Ruku na srce, poznajući današnje holivudske scenariste, teško je zamisliti da je ovdje kraj nedaćama savremenih superheroja, budući da bismo, u skladu sa savremenim trendovima, mogli vidjeti Supermena kako preispituje svoj pol (ipak je on sa druge planete, a ko zna kako se tamo računaju polovi), Spajdermena kako se odaje nekom od poroka (to su takve godine) ili lično Halka kako dobrovoljno ide na terapiju za kontrolu bijesa.