Vrijeme je

Riječ. Početak. Ili početak pa Riječ?

Možda je vrijeme i jedno i drugo. I fizička veličina nezavisna od događaja koja se ciklično ponavlja, i unutrašnja subjektivna kategorija koja postoji samo u presjeku događaja, sa kojima skupa teče linearnom putanjom. Nešto kao čovječanstvo i čovjek.

Može biti i da vrijeme nije kronos (rok) ili nije samo kronos, već i nekakva supstanca. Materija, koja svojom punoćom prožima svaki svoj dio, budući kao i bivši. „Dan ko zna koji, dan svaki.“ (Pekić, 1965). Neko drugi je rekao da je u svemu sjeme budućeg i trag bivšeg.

Ko bi uopšte mogao znati šta je vrijeme? Kako bi to bilo ko od rođenih mogao saznati kada je saznanje radnja subjekta nad objektom, a čovjek nije subjekat van vremena? Nikako. Ni najveći među rođenima od žena očigledno nije znao vrijeme. Utamničeni Jovan pita: „Jesi li ti Onaj što će doći, ili drugoga da čekamo?“ (Mt. 11, 3). Krstitelj ne pita o vremenu - kada, već o Onome – ko, u vremenu. I dobija odgovor o znacima vremena: „Slijepi progledaju i hromi hode, gubavi se čiste i gluhi čuju, mrtvi ustaju i siromašnima se propovijeda jevanđelje.“ (Mt. 11, 5). Razumjeli su se.

Razumijemo, nije na nama da znamo vremena ili rokove (Dap 1,7–8), već da uočimo znake vremena u kojem je teže obuzdati nego otvoriti oči, podići pale nego hrome; i teže je očistiti misli nego gubu, ne čuti zlo nego čuti tišinu, probuditi obamrle nego usnule; i u kojem siromašne ne interesuje jevanđelje.

Ne moramo dakle potpuno razumjeti zašto gadarinski legion (Mt. 8,28-34; Mk. 5, 1-20; Lk. 8, 26-40) moli Isusa da mu produži vrijeme dopuštenjem da preće u svinje. Čim je sreo Isusa odmah se pokazao kao odličan znalac vremena: „Zar si došao amo prije vremena da nas mučiš?“ i sigurno je znao da će taj eventualni produžetak biti samo na tren. Pa ipak, preko sve svoje paklene gordosti cijeli legion se savija i preklinje, kao da mu je stalo samo da se upiše, makar i na tren, u novi djelić vremena. I oni su se razumjeli.

Razumio se prije toga i sa Samarjankom kada joj je rekao da „dolazi čas i već je tu“ (Jn. 4,21-23), kada je sjedinio buduće i sadašnje i kada je ukinuo bitnost prostora. Možda ga zato kasnije nisu mogli razumjeti zemljoučeni kada im je govorio: „Dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijeg, i koji čuju živjeće.“ (Jn. 5,24-25), niti kada ih je učio „jer gle, Carstvo Božije unutra je u vama.“ (Lk. 17,20-21). Vezani za zemaljsko, prostorno, nisu bili slobodni da razumiju Carstvo kao kategoriju stanja a ne prostora.

Velika je vlast sloboda, njome čovjek ispisuje vremena. Sam se upiše ili ispiše. A tu slobodu razumije taman koliko i vrijeme.