Suočavanje sa demonima: Kako su akustika i AI oživjeli etrursku grobnicu

„Antičko predrimsko društvo Etrurije u centralnoj Italiji, na primjer, ugradilo je zvuk u samu srž svoje kulture, koristeći ritualne kalendare posvećene prepoznavanju ključnih zvukova prirode, poput grmljavine. Oni su takođe bili pioniri u izradi muzičkih instrumenata u ovom dijelu Sredozemlja.

Preživjele etrurske grobnice u gradovima kao što su Tarkvinija, Kjuzi i Orvijeto poznate su po svojim dinamičnim prikazima muzike, gozbi i zagrobnog života. Međutim, naše najnovije istraživanje pokazuje kako su ove grobnice, građene za Etrurce višeg socioekonomskog i političkog statusa, dizajnirane tako da ponude sofisticirana čulna iskustva.

Društvo

AI za šest sati riješio šifru iz Napoleonovog doba: Bila je neriješena više od dva vijeka

Ova studija proističe iz našeg postojećeg istraživanja koje uključuje vještačku inteligenciju (AI) i akustiku. To uključuje projekat ‚Zvuci tišine‘, koji predvodi Univerzitet u Oksfordu, a koji je koristio nove akustične tehnike za istraživanje zvučnih pejzaža ovih etrurskih grobnica. U međuvremenu, na Univerzitetu Djuk, projekat ‚Neuroartefakt koristi neuronauku i AI kako bi bolje razumio kognitivni uticaj arheoloških artefakata.

Kombinovali smo sve ove tehnike kako bismo bacili novo svjetlo na dvije etrurske oslikane grobnice iz 5. vijeka prije nove ere: Tomba dei Demoni Azurri (Grobnica plavih demona) i Tomba del Galo (Grobnica petla).

Naše istraživanje sugeriše da ove grobnice nisu dizajnirane i izgrađene samo da bi čuvale mrtve, već da bi uticale na žive kroz senzorno imerzivno okruženje, slično modernom iskustvu 3D filma.

Arheolozi su imali tendenciju da slike u ovim grobnim komorama posmatraju kao dvodimenzionalne objekte za analizu. Naš cilj je bio da uhvatimo ‚izvođačku moć‘ ovih drevnih spomenika, koristeći kombinaciju akustične, vizuelne i AI tehnologije.

Prilikom prvog ulaska u Grobnicu plavih demona, ja (Žaklin) bila sam zapanjena time kako mi je djelovalo da se slike suočavaju sa mnom odakle god da se okrenem. Veseli gosti na zadnjem zidu djelovali su nesvesni demona koji puze po bočnom zidu, kao da su spremni da provale u samu komoru.

Moje iskustvo je, međutim, bilo oblikovano modernim LED osvjetljenjem. Drevni posjetioci bi se oslanjali na svijeće od pčelinjeg voska i loja, kadionice i baklje. Prigušeno svjetlo bi istovremeno ograničavalo njihovo kretanje kroz grobnicu i pojačavalo doživljaj onoga što vide.

Manipulacija čulima

Naše istraživanje predstavlja prvo ispitivanje podzemnih pogrebnih prostora u Etruriji kao ‚prelaznih prostora‘ između života i smrti.

Čulima svakoga ko bi ušao u ove grobnice snažno se manipulisalo. Intenzivni zvučni efekti, poput izuzetno duge reverberacije i odjeka unutar Grobnice plavih demona, pružali su dramatičnu pozadinu ovom intenzivnom, imerzivnom iskustvu.

Svjetlost baklji ili treperenje svijeća preko oslikanih figura stvaralo je pokret usred sijenki. Tamjan i miris libacija (ceremonijalnih tečnosti) dodali su još jednu čulnu dimenziju.

Naše rekonstrukcije podržavaju ideju da su neke etrurske oslikane grobnice korišćene i ponovo korišćene kako bi se održali naslijeđe i moć njihovih porodica ili klanova. Možda su tokom cijele godine ostajale otvorene radi rituala kojima su se obilježavali važni datumi i festivali, kao i radi poštovanja mrtvih.

Sofisticirani dizajn ovih grobnica je upečatljiv. Dok Grobnica plavih demona izaziva perceptivnu dezorijentaciju, Grobnica petla daje prednost vizuelnoj pažnji i arhitektonskoj disciplini pogleda.

Ulazni prolaz grobnice, sa suženim zidovima i spuštajućom osom, stvara liminalnu pozornicu za orijentaciju tijela pre ulaska u grobnu komoru. Tamo su rovovi, klupe, niše i drugi arhitektonski elementi uklesani u pod i zidove – doprinoseći drami slika koje pokrivaju zidove.

Zajedno, ovi arhitektonski i simbolički elementi posreduju između reda i haosa, sjećanja i transformacije. Naš rad redefiniše ove drevne grobnice kao pozorišne prostore, izgrađene da perpetuiraju oblik metafizičkog ljudskog iskustva.

Utisak na žive

Prema našem tumačenju, ove grobnice ne treba posmatrati jednostavno kao skladišta za mrtve. One bi ostavljale dubok utisak na žive kroz svoju fizičku i senzornu organizaciju, rekli su za The Conversation.

S druge strane, možda je vreme da se preispita kategorija pogrebne arhitekture širom antičkog Mediterana i šire. Kombinovani inženjering prostornih, akustičnih i vizuelnih iskustava, možda, još nije u potpunosti cijenjen.

Ali priča se ovde ne završava. Naše istraživanje već vodi u nove pravce izvan antičkih enterijera. Koristimo slične akustične i AI tehnike za istraživanje spoljašnjih pejzaža koji su korišćeni za ritualne aktivnosti, kako na širem području južnog Mediterana, tako i šire.“