Jasno je da često djeca i roditelji različito razmišljaju, ali se na kraju najčešće sve izgladi.
U selu Kostjerovo kod Zvornika, jedna žena, prije svega majka, odavno je prestala da osjeća radost.
Nakon što joj je suprug poginuo na njivi, kako kaže starica freza ga je ubila, ona je ostala sama.
Kroz suze je ispričala kako su je djeca ostavila i kako niko o njoj ne vodi računa.
"Djeca su me ostavila, niti ko vodi računa o meni, niti dolazi. Kako mi je muž poginuo sve troje djece me je ostavilo samu", priča ona.
Kako kaže, najmlađi sin nije dolazio 7 i po godina, nije ih obilazio.
"Ne znam što ne dolazi tako dugo, valjda mu žena ne da. Muž mi je poginuo, ni unučiće nije upozna. Starija je žena od njega, on je 1985, a ona 1977. Imaju dvoje djece i žive kod nje u kući. Otkako mi je suprug umro, sa sinom sam bila tri puta na sudu. Sve hoće da deli, a ništa nije radio. Muž nije ni upoznao kako treba njegovu djecu, posebno mlađeg. Samo me obilazi kćerka sa zetom, koja živi blizu mene. Sedmoro unučadi imam", zaključuje ova žena.
Kaže da su se ona i muž borili da othrane djecu, ali da nju sada sin i ne gleda.
"Bili smo kao robovi. On se tri puta operisao, dva puta za godinu dana. Sin mu nijednom nije otišao u posjetu u bolnicu u Tuzli. Komšija je skupljao ljude da mu daju krv, sin se nije ni pojavio. I danas plače i žali ga. Mene kad umrem ne treba niko da žali. Za mene je sin umro, ja sam mu rekla, nikada mu oprostiti neću. Ni njemu, ni starijoj kćerki. Rekla sam sinu – neću ti biti majka ni na zemlji, ni u zemlji. Za srce me je ujeo, duša me boli, ali nije za priču. Nisam 14 mjeseci imala nikakva primanja, nijednom me nisu nazvali, ni pitali da li imam hljeba. Komšijama hvala, oni su mi pomogli", priča ova žena.
Pogađa je i to što bi sin sada da dijeli imovinu u čijem stvaranju nije učestvovao.
"Sin nikada ništa nije radio i nije nas hranio. Dok smo kuću gradili išao je u školu. Sada sve hoće da dijeli. Tužno je to. Viđam ga samo na sudu. Već tri puta smo tamo išli", dodaje i nastavlja:
"Kad umrem ne treba da mi dolaze na sahranu, kad me nisu obilazili dok sam bila živa".
