Svi u mojoj porodici se bave fotografijom. Od dede, preko tate, do majke. Fotografisali su razna veselja, proslave, svadbe, ali i sahrane. To sam nastavila i ja da radim. Slikam sahrane i od najtužnijeg čina pravim umjetnost.
Ovako priča Kristina Popović (46) iz Negotina koja se fotografisanjem veselja i sahrana bavi od svoje 19. godine.
- Kao što ljudi hoće da zabilježe vesele i lijepe trenutke u životu, tako žele i one najtužnije kad sahranjuju svoje najmilije. Kada sam dobila prvu ponudu da fotografišem sahranu bila sam zatečena. Ali sam rekla sebi: "Ja sam fotograf i za lijepo i za tužno. Potrebna sam ljudima da bih zabilježila njihov posljednji trenutak sa nekim koga su mnogo voljeli i sa kim će biti još minut na ovom svijetu. Ja bilježim te posljednje sekunde" - kaže Kristina.
Navodi da uvijek prvo porazgovara sa porodicom pokojnika i trudi se da im ispuni svaku želju.
- Ljudima je često neprijatno kada me pozovu da zakažu slikanje sahrane. Osjetim im u glasu nelagodnost. Zastajkuju dok se raspituju za detalje. Ja im uvijek prvo izjavim saučešće, malo porazgovaram sa njima, a onda se dogovaramo oko posla. Mnogi mi samo kažu da radim po svom - navodi Kristina.
Dodaje da joj je važno da prisustvuje sahrani od početka do kraja kako bi sve zabilježila:
- Dođem prva, a odem posljednja. Uđem u kapelu, zapalim svijeću, naslonim ruku na sanduk kako bih se pozdravila sa pokojnikom pa počnem da radim. Fotografišem sanduk, ljude dok se okupljaju, pale svijęće, opraštaju se... Ljudi koji sahranjuju nekog svog nisu ni svjesni samog čina dok traje. Tek ih kasnije sve sustigne. Sahrana je najstresniji trenutak za svakoga.
Kristina navodi da je radila sahrane na kojima je bilo 10, ali i 500 ljudi. Smatra da je njen posao umjetnost.
- Sahrana je kao neka reportaža i potpuno je drugačije od slikanja drugih događaja. Nije to kao na svadbi kad ljudi poziraju, hoće da izgledaju lijepo, namještaju se, slikaju više puta. Trudim se da ne budem nametljiva. Nije lako. To je najbolniji trenutak za porodicu, a vi se trudite da ovjekovječite njihovu tugu i bol. Tačno znam kada ću da škljocnem aparatom da ljudima od tog zvuka ne bi bilo neprijatno. Kada je najveća tišina u kapeli, trudim se da ne slikam, ali kada je opijelo u toku, tada mi je lakše za rad. Slikam i povorku, onog ko nosi krst i sliku i sve do spuštanja sanduka - priča Kristina i dodaje da je upravo to najjeziviji momenat.
(Izvor/Foto: Kurir)
