Skupu prisustvuju predsednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.

Vučić: Nećemo ćutati, borićemo se za istinu i niko nas neće zaustaviti

PredsjednikSrbije, Aleksandar Vučić se na samom početku obraćanja zahvalio svim srpskim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, koje su došle da svjedoče o strahotama koje su proživjele.

- Ovo je samo grupa ljudi koja živi u SAD. Mi nismo doveli na stotine i hiljade ljudi srpskog porijekla iz Bosne i Srbije. Samo smo željeli da pokažemo svim državama članicama i predstavnicima njihovih delegacija da istina nije jednostrana i da nikada nije bila.

- Nikad nismo ćutali o strašnim događajima u Srebrenici. Hapsili smo i izručivali smo svakoga ko je pojedinačno bio odgovoran za užasne zločine koji su se dogodili u Srebrenici. Ali, moje pitanje je: Čuli ste ove ljude, svako od njih se osvrnuo na tu rezoluciju. To nisu političari kao mi, već obični ljudi i svi će se osjećati veoma loše ako vi donesete ovu rezoluciju. Zato što su svi oni žrtve i odjednom oni će na čelima imati znak, tako što će postati dio genocidnog naroda. Znam da ćete da kažete "to nije istina, usvojili smo amandmane", onda je moje pitanje: Zašto vi dovodite onda tu rezoluciju? Ako je riječ o individualnoj odgovornosti, ko će biti odgovoran za te užase, šta ćemo sutra da radimo? U nacrtu te rezolucije nema pojedinaca. Zašto smo svi usvojili tu opštu rezoluciju 2015. godine? Da bismo imali još više tih posebnih rezolucija koje bi mogle da se pojave u budućnosti?

- Zašto ne počnemo sa nečim što je učinjeno Srbima u Prvom svjetskom ratu. Srbi su najviše propatili tada, izgubili smo više od 28 odsto stanovništva tada, Francuzi odmah ispod nas. U Drugom svjetskom ratu Srbi su činili 85 odsto svih žrtava na teritoriji bivše Jugoslavije. Mi smo se borili protiv nacističke strane od početka rata, za razliku od nekih drugih. A sada, kada je riječ o Srebrenici, nikada nismo sakrili činjenicu da su Srbi počinili užase tamo, mi smo to osudili.

- Otišao sam 2015. da se poklonim žrtvama i položim vijenac, a gotovo da sam bio linčovan. Nikada nisu našli te ljude. Da li se ikada igdje drugdje u Еvropi to dogodilo da je premijer bio žustro napadnut od mnogih ljudi koje niko nije smatrao odgovornima za to.

- Samo nekoliko dana pozvao sam sve bosanske lidere kako bih povratio mir. A šta će da bude rezultat ako podnesete tu rezoluciju sutra. Imaćete oduševljenje na jednoj strani, a na drugoj tugu, prezir, bijes i ogorčenost. Je l' to cilj? Da li će ova rezolucija da ujedini ljude u Bosni i regionu? Neće, ni najmanje. Zašto onda ovo radite? Da li će da obezbijedi mir u godinama koje dolaze? Svi znate da je odgovor negativan - poručio je Vučić upitavši koja je prava svrha rezolucije.

- Pozivam vas sve da ne glasate za ovu rezoluciju i da se stvore uslovi za inkluzivnost, za dijalog i samo jedna takozvana birokratska vijest. Naš stalni predstavnik ovdje je želio da razgovara sa Nijemcima kao glavnim tvorcima ove rezolucije, da vidimo da li možemo nešto zajedno da uradimo: A znate li kakav odgovor je dobio, citiram: "Suočićete se sa rezolucijom, na način na koji vam mi budemo dali". Znam, mi smo previše mali, ali evropske vrijednosti će uvijek značiti da svi treba da budemo uključeni u proces tako važnih odluka.

- Ponosan sam na činjenicu da smo uvijek bili slobodarski narod i da smo uvijek plaćali najveću cijenu za slobodu svog naroda. Još jednom vas molim da razmotrite svoje odluke, jer će to imati uticaj ne samo na region iz kog ja dolazim, već na cijeli svijet - zaključio je predsjednik Srbije i zahvalio se još jednom žrtvama rata u Bosni, koje su došle da svedoče o strahotama koje su proživjele.

- Najmanje što mogu da kažem jeste da nećemo ćutati, borićemo se za istinu i niko nas neće zaustaviti - poručio je na kraju Vučić.

Svjedočenje Miroslava Jovića

- U proteklih 25 godina živim i radim u SAD i s ponosom kažem da sam američki državljanin srpskog porijekla. Moj rodni grad je bio žrtva operacije "Oluja", vojne akcije koju su predvodile jedinice vojske Republike Hrvatske, protiv srpskih snaga na teritoriji BiH. Mi Srbi iz Bosanskog Grahova, bili smo protjerani istjerani iz naših kuća i otišli smo u izgnanstvo.

- Čak i da je cijeli taj egzodus izbrisan, 29 godina nakon tog protjerivanja Srba iz njihovih kuća iz te oblasti, znak života ili suživota se ponovo pojavio i saradnja između komšija različitih nacionalnosti je na neki način bila na vidiku. Pa, bila je, do danas. Usvajanjem ove rezolucije samo će se podgrijati strahovi da će se duhovi prošlosti ponovo probuditi. Imate ovdje u SAD na desetine, stotine ljudi, koji su kao i ljudi koji sjede ovdje za stolom, doživjeli sličnu sudbinu. Nije izvodljivo da dođu svi ovdje, ali oni su mučeni i preživjeli su pakao. Ništa dobro neće proiznići otvaranjem pandorine kutije usvajanjem ove rezolucije. Postojala je mogućnost da rane zacijele, ali ovim će nestati svaki tračak nade za saradnjom ili suživotom u tom dijelu svijeta.

- Ova rezolucija je otvorila još jednu ranu gospodina Ranka, ali i desetine hiljada ljudi. Ovo će da bude nova rana, zato što je on bio žrtva rata. Da li ćemo mi da priznamo zločine koji su učinjeni nad njim. Ova rezolucija zapravo brendira Ranka koji je bio žrtva rata i označava ga kao kriminalca, kao ubicu i on i njegova djeca, i njihova djeca biće obilježeni kao kriminalci. On kad je čuo za ovu rezoluciju bio je razoren, kao da je ponovo preživio ovo. Ako on ne može da putuje, svi ćemo da putujemo za njega i da se čuje istina - rekao je Jović.

- Moram da pomenem još jedan tragičan događaj u kojem je 12-godišnje dijete, Slobodan koji je bio Srbin i koji se poslije progona sa porodicom vratio u svoje selo da uzme svog psa ubijen. Еlfeta Veseli iz bosanske vojske je ubila dječaka Slobodana, odsjekla mu uši, izbo ga i na kraju mu pucao u glavu. Dvanaestogodišnjaku. Ljudi to moraju da znaju, kao što je Ranko Ristić rekao, ne možete to da nađete često u mejnstrim medijima. Želim vam da razmislite pažljivo o šteti koju ćete da nanesete ovom rezolucijom. Ona će da bude definitivno prijetnja po bilo kakav suživot i podsticaj na budućnost - rekao je Jović.

Svjedočenje Dijane Ivanović

- Rođena sam u Livnu u BiH. 91. godine prije rata bilo je 5.000 Srba koji su živjeli u ovoj oblasti, danas ih ima samo 20. Manje ljudi nego što sada sjedi za ovim stolom.

- Moji roditelji su bili svjedoci predratnih dešavanja u BiH. Vjerovali su da im niko ne bi naudio jer su bili dobri ljudi, poznati u zajednici pomagali su svima uključujući i Hrvatima i Bošnjacima. Ali, moji roditelji su bili Srbi, i onda je sve počelo. U maju 92. pet hrvatskih vojnika je došlo i odvelo mog oca na ispitivanje - nikada se više nije vratio kući.

- Bio je u zvaničnoj policijskoj stanici, kasnije je prebačen u srednju školu Ivan Kovačić koja je pretvorena u koncentracioni logor za Srbe. Vodili su taj kamp Bošnjaci i Hrvati. Smješten je sa još 12 Srba koji su radili kao sezonski radnici u Hrvatskoj i Sloveniji. Bili su zarobljeni i dovedeni u logor u Livnu. Danima su bili mučeni a onda i ubijeni. Moj otac je bio mučen 5 mjeseci. Istorija iz Drugog svjetskog rata ponavljaja se i to u velikim razmjerama.

- Mučenje koje je moj otac preživio bilo je pesničenje, pendrečenje, udaranje žicama, čizmama... Manijački su ga gazili, stavljali mu pištolj u usta prijeteći da će ga ubiti. Moj otac je u tolikom bolu bio da je preklinjao da ga ubiju. Rekli su mu da, zato što je Srbin, prvo će da ga muče, a onda da ga ubiju. Kad bi se jedan vojnik umorio, drugi bi ga zamijenio dok se i sam ne bi umorio da mi muči oca. Jedne noći su mu stavili povez na oči i rekli da ga vode na strijeljanje. Kad su ga izvadili iz auta rekli su da pazi gdje hoda da ne bi zgazio tijela svoje braće i rođaka. Ovakve presije su vršene svakog dana. Najgore je bila električna stolica, sipali bi vodu svuda i stavili ga na stolicu. Imao je opekotine svuda.

- Na kraju su ga stavili u samicu, spavao je na betonskom podu 5 i po mjeseci. Majka je za to vrijeme živjela u stalnom strahu jer su stalno bile pljačke, nestanak Srba, spaljivanja kuća. Jednog jutra je naša komšinica pronađena mrtva u kući. Bila je gola i silovana. Imala je ranu od vatrenog oružja na grudima i izlomljene udove. Moja majka je odvedena u logor, gdje su je redovno tukli i mučili na električnoj stolici, kao i mog oca. Prijetili su joj, uz mučenje, da će da dovedu svu njenu djecu i da ih pobiju pred njom.

- Uvijek se duboko potresem kad pričam o ovome. Ipak pokušavam da budem objektivna i razumijem i znam koliko je teško biti žrtva rata. S druge strane takođe sam i zbunjena zašto smo mi, srpske žrtve, diskriminisani od Ujedinjenih nacija, i umjesto da nas ujedinjuju, one nas dijele. Ljudi iz BiH su na svoj način zacijelili svoje rane, a mi ih danas ponovo otvaramo - rekla je.

Svjedočenje Ranka Ristića

- Hvala vam na prilici da ispričam priču koju dijele stotine hiljada Srba u bivšoj Jugoslaviji. Priča o istini, smrti, nepravdi i na kraju priča o nadi. Rođen sam u Zavidovićima u centralnoj Bosni. Prelijepo mjesto, ali mjesto gdje se istorija ponavlja iz Prvog svjetskog rata. Veliki broj Bošnjaka i Hrvata se priključio Hitlerovoj okupaciji.

- Tamni oblak rata se 1992. opet nadvio nad nama. Došli su naoružani i držali nas na nišanu. Naredili su nam da odemo u grad i nije nam bilo dozvoljeno da izađemo. Jedan je pucao direktno meni iznad glave, potom stavio cijev meni na sljepoočnicu i rekao mom ocu da se vrati ili će me ubiti. Nikad neću zaboraviti izraz na licu mog oca.

- Poslije toga, jedva smo izbjegli još jednu blokadu puta. Poslije su palili jedno po jedno selo. Еtnički su očistili predio oko Zavidovića. U selu Vozuća je živjela Koviljka Ristić Pašajlić, samo nekoliko stotina metara od srpskog manastira. Zvala me je "Beli" zato što sam imao plavu kosu kao mali i uvijek je bila nasmijana i davala mi slatkiše. Bošnjaci iz susjednog sela su jednog dana došli u njenu kuću, kuću moje baba-tetke, silovali je, prerezali joj grkljan i odsjekli joj dojke. Grkljan joj je bio izvučen kao neka vrsta trofeja. Kada su završili s mojom baba-tetkom otišli su u kuću Ranke i njena sudbina je bila ista kao i od moje bake.

- Preko 3.000 terorista Al-Kaide je došlo tada u Bosnu da se bore protiv Srba, ali i Hrvata. Trojicu srpskih vojnika su uhvatili teroristi i svi su bili obezglavljeni. Lošim obrtom sudbine postavili su logor u selu Gostović kod mog pradjeda i on je takođe odveden u logor smrti. Tu su oni iscenirali konačni napad na selo Lozuća. Za samo nekoliko dana 95. godine ubili su oko 500 Srba. Nakon toga za samo nekoliko dana ubili su 3.000 Srba. Mnogi od ovih prešli su u druge zemlje i Vršili su terorističke napade. 2001. dvojica od ovih boraca Al Mihtar i Al Hazmi oteli su američki let 77 i udarili su Pentagon. I tako evo me u novoj zemlji, pokušavam da zaboravim užase rata i vidim ponovo ove borce, a mediji su samo bilježili loše stvari o Srbima. Nisam ovdje da pravdam bilo kakav ratni zločin, prvi bih procesuirao sve ratne zločince, i mngoi i jesu bili procesuirani ali dame i gospodo šta je sa ovim ljudima ovdje? - glasi svjedočenje Ristića.

Svjedočenje Svetlane Stanić

- Tokom rata sam imala 6 godina i trebalo je da provedem djetinjstvo igrajući se sa drugarima. Umjesto toga, strah agonija i muka - to je bilo moje djetinjstvo.

- Selo u kome smo bili u koncentracionom logoru. Išla sam od rođaka do kuće u kojoj smo bili i pitala sam šta se desilo sa svima oko mene jer sam bila sama. Onda sam shvatila da je grupa vojnika ušla u selo. Onda sam se sakrila u žbunju nadajući se da me nisu vidjeli. Onda sam shvatila da nisam čula da dolaze. Tada sam vidjela kako muče i prebijaju mog strica, dok nisu bili zadovoljni i ostavili su ga na zemlji da se bori za život.

- Čekala sam dok oni svi nisu otišli i kad sam mislila da je bilo bezbjedno otrčala sam do kuće da potražim pomoć, ali nikog nije bilo. A niko nije otvorio jer su mislili da su vojnici koji ponovo dolaze na vrata samo da nas maltretiraju.

- Ova sjećanja su i dan-danas sa mnom, 30 godina kasnije. Da se kaže da su ratovi jednostrani, to nije tako. Ratovi za sobom ostavljaju žrtve sa svih strana i mi smo svjedoci toga. Imamo poremećaje i traume koje traju cijelog života. Ima onih koji nisu dogurali do ovde. Kao majka, ne mogu deci ni da objasnim šta su sve moji roditelji preživeli da bi nas sačuvali. Ni jedno dijete ne treba da preživi takvu nehumanost kakvu smo mi preživjeli. Postigli smo da priznamo patnju svih žrtava, naročito djece, svih koji su kao mi iskusili rat. Svi zaslužujemo pravdu i nadam se da na ovaj način možemo da je postignemo - rekla je Svetlana.

Svjedočenje Duške Stanić

Duška Stanić prva je počela sa svjedočenjem, opisavši da je živjela sa ocem, majkom i dvije sestre u malom selu.

- Jednog hladnog aprilskog jutra majka me je obavijestila da je škola otkazana. Nisam shvatala šta se dešava, a onda sam saznala da ćemo biti smješteni u koncentracionom logoru. Jeli smo samo hranu koju smo imali kod kuće. Noću smo čuli da stariji među sobom pričaju, nisam mogla da shvatim šta se dešava i što ne mogu da izađen sa društvom da se igram na ulici.

- Grupa ljudi došla je u crnim unifromama, vojnici, i jedan od njih je uperio pištolj u mene tako blizu da sam mogla da ga osetim, moji roditelji ništa nisu mogli da urade, samo su stajali i gledali. Natjerao nas je da uđemo u kombi pun ljudi u kojem su takođe bili Srbi. Bio je mrak i skučeno, nismo znali gde idemo, svi su bili uplašeni kao i ja.

- Bila sam gladna, izmorena, nisam znala šta se dešava. Poslije 3 dana vojnici su došli i rekli da žene i djeca ulaze u autobus, a muškarci ostaju. Pozdravili smo se s tatom ne znajući da li ćemo se ikad više vidjeti i ušli u autobus. Čula sam od žena da će nas baciti u jamu.

Poređali su nas u red za strijeljanje i da dignemo ruke u vis. Mogli su da biraju, ja sam se molila i nadala svakog dana da ćemo da preživimo i da ću moći da dočekam još jedan dan, kao što sam mogla i prije rata. Ali, postalo je još gore. Moj ujak mi je pričao o strahotama šta su sve preživjeli i šta su im radili - tukli ga štapovima i gazili čizmama, tjerali ih da stoje bosi na vrelim pločama, nije bilo milosti i svaki dan su imali težak rad a onda kao životinje vraćani u logor gdje su ih tukli.

- Sjećam se jednog dana, to je bila srpska teritorija, Bošnjaci su išli u školu sa nama, imali su slobodu kretanja, stekla sam prijatelje. Jednog dana jedan od Bošnjaka je rekao jednom mlađem "hajde da je uhvatimo i da je silujemo". Oni su krenuli prema meni, jedino što me je spasilo je što sam bila brza. Živjela sam u strahu ne znajući šta u bilo kom trenutku može da se dogodi.

- Nismo imali hrane ni sklonište. Bila sam beskućnik i ponovo uplašena. Tek kasnije sam shvatila šta sam ja prošla u djetinjstvu i da ovako djetinjstvo ne sme da izgleda. Grčke porodice su nas primile i smjestile u domove. Tek tad sam shvatila da bi djetinjstvo tako trebalo da izgleda, da ne slušam granatiranje. Jedino što sam naučila kroz sve to je da na ovom svijetu ima dobrih ljudi i nade, nakon što sam prošla kroz svu tu patnju, i danas spavam sa upaljenim svjetlom i imam noćne more. Moramo da budemo bolji od toga, naša djeca zaslužuju bolju budućnost, i ni jedno dijete ne zaslužuje da prođe kroz ono kroz šta sam ja prošla. Zato sam i knjigu napisala - rekla je Duška.

Pratite nas i putem Vibera