"To će se potvrditi i u događajima koji će usljediti nakon jedne od velikih ratnih tragedija koje su nas zadesile", istakao je Kojić.

Prema njegovim riječima, Republički centar je, nakon dvoipogodišnjeg istraživanja autora Nikole Borkovića, objavio monografiju "Šta su skrivile?" u kojoj su na jedom mjestu sabrane sve činjenice o ovom događaju.

"Bilo je od velikog značaja da se stane u kraj zlonamjernim i izvrnutim interperatacijama onoga što se dešavalo. Centar je u svom radu posvetio posebnu pažnju najmlađim stradalnicima nesrećnog rata u BiH", rekao je Kojić.

On je naveo da će uskoro biti promovisana publikacija Centra "Djeca žrtve rata 1991-1995", koja se temelji na dokumentaciji u posjedu Centra, ali i na podacima dobijenim od bolnica, domova za nezbrinutu djecu, udruženja proisteklih iz Odbrambeno-otadžbinskog rata, Humanitarnog udruženja žena "Duga", Radio-televizije Republike Srpske, Udruženja "Zdravo da ste", Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Doktor Miroslav Zotović" i banjalučkog Kliničkog centra.

"Publikacijom je obuhvaćeno 1.418 djece, od kojih je 485 smrtno stradalo, 428 je ranjeno, a 452 je bilo zatočeno u logorima, zatvorima i kućnim pritvorima. Obrađeni su, koliko je to bilo moguće, dostupni podaci o poginuloj, ranjenoj kao i djeci koja se vode kao nestala, o djeci koja su bila zatvorena u logorima i preživjela različite vrste torture, o djeci sa psihotraumama...", objasnio je Kojić.

On je rekao da publikacija pokazuje da je podjednako zastrašujući, kako broj stradale djece, tako i način izvršenja zločina nad njima.

"Djeca su ubijana na najstrašnije načine, što potvrđuju i ekshumirana dječija tijela iz masovnih grobnica Ledići /Trnovo/, Jajce /Carevo polje/, Treskavica, masovna grobnica Sanski Most, kao i djeca ubijena na Petrovačkoj cesti", naveo je Kojić.

Kojić je naglasio da su "neka od djece nastradala i u redovima Vojske Republike Srpske, gdje su angažovana usljed specifičnih ratnih okolnosti, ali da su to uglavnom bili izuzeci, a ne pravilo".

"Svoju vojnu dužnost su obavljali u pozadini i najčešće su stradali usljed djelovanja artiljerije", objasnio je Kojić.

Prema dostupnim podacima kojima raspolaže Centar, najviše djece, njih 118, stradalo je u Sarajevsko-romanijskoj oblasti.

Odlukom Savjeta bezbjednosti UN, u maju i junu 1992. godine, bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni sa bocama kiseonika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima.

Prva beba umrla je 22. maja 1992. godine nakon čega je uslijedila agonija i smrt ostalih beba. Do 19. juna iste godine u Banjaluci je umrlo 12 beba koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.

Agonija je prekinuta probojem koridora i spajanjem banjalučke regije sa ostalim dijelovima Republike Srpske i Srbije.

Trinaesta beba Slađana Kobaš izgubila je bitku za život sa 14 godina, a 14. bebi Marku Medakoviću nedostatak kiseonika ostavio je posljedice za cijeli život.