Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave Svetog Luku, jednog od prvih propovjednika hrišćanstva, savremenika Isusa Hrista i autora jednog od četiri Jevanđelja.
Crkva ga smatra osnivačem hrišćanskog ikonopisa, pošto je živopisao tri ikone Presvete Bogorodice i ikone Svetih apostola Petra i Pavla.
Rodom je iz Antiohije, a u mladosti je učio grčku filozofiju, medicinu i živopis.
Sveti Luka je život okončao u 84. godini, a njegove mošti prenesene su u Carigrad u vreme Konstancija, sina Konstantinovog.
Praznik je u narodu poznat kao Lučindan i česta je slava srpskih porodica.
Vjernici ga slave i kao iscjelitelja i zaštitnika pojedinih zanata.
U Srbiji ovog dana koncima opasuju torove da vukovi ne dave stoku, uz riječi "Ide Luka, evo vuka" ili "Sveti Luka, snijeg do kuka", jer skoro nastupa zima, kada se vukovi približavaju selima.
SPC danas slavi i Svetog Petra Cetinjskog, koji je 1782. postao mitropolit i gospodar Crne Gore.
Cijeli život posvetio je svom narodu, radio je na pomirenju zavađenih plemena i branio zemlju od osvajača.
Iako je bio knez, živio je kao monah u jednoj tjeskobnoj ćeliji.
Običaji i vjerovanja za Lučindan
U našem se narodu kult Svetom apostolu i jevanđelisti Luki naročito učvrstio za vrijeme vladavine despota Đurđa Brankovića, koji je prilikom turskih osvajanja premjestio njegove mošti u svoju crkvu Svetog Uspenja u Smederevu, gdje su se nalazile sve dok nisu prenijete u Kupinovo u Sremu, a posle toga im se gubi svaki trag. U Srba se ovaj praznik najčešće naziva Lučindan i on je u narodnom kalendaru od izuzetnog značaja, budući da se smatra deobnim danom između jeseni i zime.
Sveti apostol i jevanđelista Luka praznuje se prije svega zbog zdravlja i blagostanja, a ponegdje se ustalio i kao takozvani praznik od vukova, pa su domaćini vezivali vrpce oko tora, ne bi li čeljusti vukova ostale neisukane da ne mogu klati ovce.
Lučindan je jedan od praznika kada su se tradicionalno organizovale takozvane ovnovske svadbe, koje su bile rasprostranjene širom Srbije, a u različitim krajevima vezuju se za različite praznike. Naime, domaćini bi ovnove razdvajali od ovaca nekoliko sedmica prije Lučindana, a na sam taj dan organizovani su salaši ili gozbe, na kojima su se uz bogatu trpezu ovnovi i ovce ponovo spajali. Običaj je bio da ženska djeca uzjašu ovnove prije nego što ih domaćin pusti među ovce kako bi bilo što više ženskih jaganjaca.
