„Djeca Kozare“ rasplakala publiku: Na scenu izašli i oni koji su preživjeli strahote logora

Nakon projekcije filma koji bez zadrške i kompromisa svjedoči o jednom od najmračnijih poglavlja naše istorije, uslijedile su višeminutne, gromoglasne ovacije, a atmosfera u prepunoj dvorani dostigla je vrhunac izlaskom filmske ekipe, praćena emotivnim obraćanjem reditelja i dolaskom preživjelih logoraša na binu.

Veče puno pijeteta otvorila je voditeljka programa riječima koje su sabrale utiske prisutnih:

„Poštovana publiko FEST-a, dragi ljubitelji i čuvari svoje tradicije i festivala, nismo mi večeras samo prisustvovali premijeri jednog filma. Mi smo večeras zajedno svjedočili dubokom poklonu istini i nesalomivom ljudskom duhu. I zato mi je, draga publiko Sava Centra, izuzetna čast da pred vas pozovem ljude koji su ovu tešku i važnu priču za sve nas iznijeli na svojim leđima. Ekipa filma 'Zlatni rez 42 – Djeca Kozare'.“

Uz neprekidan aplauz, na binu su izlazili glumci i članovi autorskog tima: najmlađi protagonisti Milica Stanković (Zora), Vuk Trnavac (Bajo), Nemanja Stanković (Mićko), Ilija Milošević (plavi dječak), Tara Malić, Dea Medaković, Vojin Ljubičić, Drago Dinić, Dušan Arsenijević, kao i njihove starije kolege Jadranka Nanić Jovanović, Katarina Radivojević, Ivica Klemenc, Bora Nenić, Katarina Dragićević, Danina Moguel, Nataša Tasić Knežević, Ana Sakić, Eva Ras, Mina Sovtić, Gabriela Ubavić Baumgarten, te ključni stvaraoci iza kamere na čelu sa direktorkom Direkcije za multimediju Telekoma Srbije i glavnom producentkinjom Aleksandrom Martinović.

Kada je pred mikrofon stupio scenarista i reditelj Lordan Zafranović, dvoranom se prolomio dug i topao aplauz. Vidno dirnut prijemom, Zafranović se obratio publici riječima koje prevazilaze okvire pukog filmskog obraćanja:

„Hvala, hvala. Hvala, hvala svima. Hvala svima, hvala cijeloj ekipi. Hvala ekipi koja je došla. Sve su to, kako bih rekao, meni duši dragi ljudi. Svi su mi pomogli da se ovaj film napravi. Takođe, naravno, zahvaljujem i onima koji nisu ovdje, koji su mi isto tako pomogli, koji su isto tako veliki umjetnici, ali... bili su spriječeni.

Upravo... tome, na neki način, poruka ovog... Ovaj film je bio neko moje dugogodišnje istraživanje tog zla Jasenovca. I nekako je prilika za oprost. Ja na neki način ne mogu kleknuti da zamolim za oprost vas.

Ali... ali mogu sa ovim filmom. To je jedino što ja mogu napraviti. Ja nisam političar, ja nisam vođa koji bi trebao da klekne i da kaže: 'Oprostite, narode, nevinim žrtvama za ovo... što smo počinili', je l'. Mislim da... Mislim da treba neko to... da to učini, je l'. Ako to neko učini, kao što smo mi napravili ovaj film, onda ima nade za... kako se kaže, za toleranciju, koegzistenciju, za sve ono što nas čini ljudima. Eto, to je... to je dobar put, ja mislim.

Ja bih se sad zahvalio što ste mi omogućili, što mi je ova zemlja omogućila da napravim ovaj film. Vjerujte mi, to je jako teško... Bilo je zaista jako, jako teško, ovaj... I dugo je trajalo. Dugo, predugo. Mi smo se borili prvo sa finansijama, onda sa... raznim problemima produkcije i... Ali, uz ovu fenomenalnu ekipu koju vidite ovdje i onu koju ne vidite – ja ih isto tako volim i cijenim – mi smo, ovaj, ostvarili ovo djelo.

Ovo djelo je kao neka vrsta... kao neka vrsta upozorenja, kao neka vrsta... krika protiv zla i... jedna posveta svim onim nesretnim ljudima, ženama, djeci koja su stradala usred užasnog zla koje je bilo, ne samo na Kozari, nego u cijelom tom ratu. Taj rat uvijek donosi užasne žrtve civilima, djeci, starcima, našim očevima, našoj djeci i tako dalje.“

Reditelj je u nastavku uputio duboko lične zahvalnosti onima koji su podnijeli najveći teret njegovog stvaralaštva:

„Ja bih, naravno, zahvalio – iako su oni već više svi mrtvi, ali zahvalio bih svom ocu i materi koji su se zbog mene, bogami, devedesetih godina napatili. Zahvaljujem se mom... mom... mom bratu Zdenku i njegovoj familiji, koja sad živi u Splitu i ko zna kako će sad biti primljena. Zahvaljujem se mom bratu Andriji – vi ga svi znate sa špica, je l', najveći montažer ovog prostora. Ovdje je njegov sin Antonije, došao je da gleda ovaj film, i ja mu zahvaljujem što je došao. I naravno, zahvaljujem se svom sinu Ivanu i mom unuku Paolu, koji... nisu mogli doći jer je... Ivan bio u ekipi, sve je prošao kao i ovi ovdje moji dragi prijatelji, ovaj, a nije mogao doći, imao je operaciju. I njegov unuk, ovaj, Paolo.

I naravno, zahvalio bih se mojoj ženi Gordani u Pragu. Zajedno smo bili izbjeglice iz Hrvatske i tamo smo se nekako stabilizovati i tu su se rodili, zaista, fenomenalna kćerka Eva Maria Loredana i moj novi sin, Lordan Lav, koji se nadam da će... da će nastaviti. Eto. Oni su, naravno, patili zbog toga što sam svo vrijeme bio ovdje, svo vrijeme sam se posvetio filmu, nisam bio otac. I to je sudbina svih nas koji se bavimo filmom, jer jednostavno dok se radi film, izbijamo se iz svojih porodica. Ne možemo nikako spojiti taj privatni život i taj vojni život ekipe, je l'. Nikako to ne ide zajedno, uvijek nešto... uvijek nešto pati. Ali sam im zahvalan za to strpljenje i za... i za podršku.

Hvala vama na podršci, hvala vam što ste došli, hvala vama svima još jedanput i vidimo se na sljedećem filmu! Hvala!“

Ipak, najpotresniji trenutak večeri uslijedio je odmah nakon rediteljevog govora, kada je publika ustala na noge. Na scenu su stupili oni zbog kojih je ovaj film i nastao — posljednji živi svjedoci stradanja u ustaškim logorima:

„Ne volim da zaustavljam aplauz, naročito ovaj večerašnji u kome smo se svi jako dobro razumjeli. Ali, Lordane, treba da predstavimo i da upoznamo sa našom publikom večeras i ljude čiji su životi utkani u ovaj film. Oni su posljednji živi svjedoci stradanja, bivši logoraši i djeca Kozare, ljudi koji u sebi nose sjećanje na najstrašnije logore u istoriji ovih prostora. I evo ih večeras na sceni Sava Centra: Slavko Milanović, Jelena Radojičić, Gojko Rončević, Stojan Subotić, Vlajko Kaurin i Milanko Čekić – on je predsjednik Udruženja žrtava i potomaka Jasenovca.“

Preživjele iz logora Jasenovac publika je na FEST-u pozdravljala stojećim ovacijama, a voditeljka je zaključila ovo nezaboravno veče:

„Draga publiko, ovo nije samo film, ovo nisu samo sjećanja i nisu, iako jesu, svjedočenja. Ovo su živi tragovi jednog vremena, glasovi onih stotina hiljada mučenika koji više ne mogu da govore. Hvala vam. Dragi naši čuvari svega što treba da pamtimo i da sa tim idemo u budućnost. Hvala ekipo filma! Publiko FEST-a, hvala vam za ovo veče!“

(Telegraf)