Sjekirama, noževima, krampovima, „srbomlatom“ i raznoraznim tupim predmetima.
Tako su tog hladnog i krvavog sedmog februara 1942 godine u svitanje, ustaše na zvjerski način klale, masakrirale, i na kućnim pragovima ubijale sve što je bilo srpsko u Drakuliću, Motikama, Šargovcu i rudniku Rakovac. Tiho, bez ijednog ispaljenog metka za svega nekoliko sati samo zato što su bili Srbi gašena su kao svijeće čitava pokoljenja. Glamočani, Stijakovići, Mitrovići, Brkovići samo su neka od njih. Više od 2300 Srba među kojima i 551 dijete nije se spasilo ruke tadašnjih dželata.
Ustaški vodiči bile su komšije. Porodici Glamočanin ubili su tada oko 40 članova, priča za „Dosije“ njihov potomak Ranko Glamočanin. Baka je sa unicima kaže bila odvedena u štalu, zatim su ih odatle pojedinačno izvodili i ubijali hladim oružjem. Stricu su mu tog dana ustaše pobile 5 sinova i 5 kćeri.
Otac je bio u Njemačkoj u zarobljeništvu. Kada se vratio umjesto žene i djece na porodičnom ognjištu dočekala ga je jedna mačka ali i pustoš. Pričao je kaže Ranko kako je kasnije mnoge stvari prepoznavao upravo kod komšija Hrvata.
I slabo se šta sem mačke moglo poslije sedmog februara naći u ovim banjalučkim selima. Bake, djedove, stričeve izgubio je tada i Nikola Brković iz Motika. Otac mu je preživio pukom srećom. Ono što mu je pričao on je kaže dužan da danas priča drugima, da se nikada ne zaboravi na šta su ustaše bile spremne.
Danima su tijela bila ostavljena po selu . Danima su ih po dvorištima raznosili raznorazne životinje. Nisu ustaše imale milosti ni prema Nikolinom rođaku Slobodanu, koji je još bio dijete. Devet puta izboden je bajonetom ali je nekim čudom ostao živ.
Spasa nije bilo ni za 103-troje Todorinovića u Šargovcu i Drakuliću. Poklani su i ubijeni na mučki način. Smrt je uspio tada izbjeći svekar Ljepe Todorinović, ali ne i njegova kćerka. Zatekao se, priča Ljepa u mlinu. Zatrpan sijenom jasno je tada poslije pokolja čuo kako su mlinaru Marku Lipovcu prenijeli da su sve Srbe pomeli gvozdenom metlom.
Od tog dana ništa nije bilo isto. U kući Todorinovića znalo se jedno pravilo.
Politiku genocida nad Srbima Nezavisna država Hrvatska započela je još 1941. Еtnički i vjerski „čista“ hrvatska država bio je njihov glavni cilj. Zvjerski, brutalan i najmasovniji pojedinačni zločin nad Srbima isplaniran je do detalja. Skovao ga je Viktor Gutić, a pored njega provodili i predvodili fratar Miroslav Majstorović zvani fra Satana iz samostana Petrićevac i natporučnik Josip Mišlov. Pobiti sve pse kako se ne bi čuli bio je jedan dio tog monstruoznog plana. Snijeg je te zime bio veliki pa je zatraženo i da se pročiste putevi da bi pomoć mogla stizati. Čistili su tada Srbi puteve do svojih kuća ali nisu znali da će tim istim putevima jedno jutro na vrata pokucati zločinci.
Jedna od prvih žrtava ustaškog režima bio je episkop banjalučki Platon Jovanović. Jednu trećinu Srba ubiti, trećinu protjerati a trećinu pokatoličiti bio je još jedan od ciljeva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Da se odreknu svoje vjere. Slave i običaja Srbima u Šargovcu Motika i Drakuliću nije padalo na pamet.
Da postanu ono o čemu su sanjali dok su u svojim toplim krevetima bili ušuškani i mirno spavali nisu stigli Radojka, Simeun Jovan, Dušan Nada, Branko i njihovih 46 drugara. Oponašajući Hrista i njegovih 12 apostola fra Miroslav Filipović ušao je u školu u Šargovcu na čas i zamolio učiteljicu da izvede jedno srpsko dijete. Radojka Glamočanin postala je tada u prva žrtva koljača Filipovića. Na tanane ju je pred cijelim razredom zaklao.
Ista sudbina zadesila je i sestru Marka Ševe. Imala je samo 12 godina. Ustaše su mu osim nje zaklale još troje braće i sestara.
Šta su grijesi ustaše nisu znale. 1964 godine Ranko je učestvovao i u sakupljanju posmrtnih ostataka. Ni nada danas o prizorima koje je vidio nije mu lako govoriti. Imao je svega 16 godina. Potresnih prizora sjeća se i Ljepa.
A malo ko nije. Zato zaboravu Drakulić, Šargovac, Motike i rudnik Rakovac nikada ne smiju biti prepušteni.
A čuva i spomen Hram Svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću. Posvećen je upravo žrtvama ustaškog pokolja. Radovi na hramu počeli su 89, priča otac Srđan Roljić. Osvećen je 2009 godine a u njemu se nalaze i ploče na kojima se upisano 2.315 imena.
Čovjek u žrtvenoj ljubavi prevazilazi sebe. Ranko i Marko djeca su iz drugog braka njihovih očeva. Dovoljan je to dokaz da Srbi nisu poklekli kada je bilo najgore i da su u duhu pravoslavlja krenuli ponovo iz početka.
Ovo je kaže otac Srđan mjesto koje svjedoči jer uvijek su mučenici svjedoci vaskrsenja da se istina ne može uništiti.
Ovi zločini samo su jedna u nizu opomena kroz istoriju za srpski narod. Opomena koja jasno poručuje da Srbi moraju biti jedni uz druge i svoji na svome. I neka nijedna priča više ne luta svijetom kao ova i Drakulića, Šargovca, Motika i rudnika Rakovac.
