Naš sin Lazar je dar od Boga, pričaju Nataša i Dragoslav iz Teslića. Na potomstvo su čekali 15 godina. A onda je na svijet stigao zdrav dječak. Da dječak bude zdrav bila im je najveća želja jer roditelji imaju oštećenje vida.
"Postao sam otac 2023. prije dvije godine. To je najveća moja želja životna. To je kruna i supruge i mene“, kaže Dragoslav Nedić.
"Gledali smo da genetika ta, da odstranimo te gene, da ne povuče na nas. Tako da, uspjelo je, bar za sad“, dodaje Nataša Nedić.
Dragoslav lice svog sina nikada nije jasno vidio. Ali po dodiru mu svaku crticu poznaje. Nataša priča da je roditeljstvo slijepih i slabovidih ljudi prepuno izazova.
"Ja nekako i uspevam to s tim ostacima vida da pratim ga u koraku, ali njemu je već problem Dragoslavu jer on lagano gubi i ono malo vida što je imao“, priča Lazareva majka Nataša.
U pomoć priskoče svekar i svekrva. A njima srce puno jer u kući imaju veselog unuka.
"Volimo ga svi. Vole ga i ukućani i selo, vole ga svi. N: Kakav je Lazar dječak? Еkstra. N: Je l' živahan? Hvala Bogu jeste“, kaže Lazarev djed Dragan Nedić.
Dječaku ljubavi ne manjka. A da mu obezbijedi i sve ono materijalno, brine otac Dragoslav. On je fizioterapeutski tehničar sa oštećenjem vida. Na posao se ne žali, a najdraže mu je kada poslije napornog dana osjeti ruke svog sina oko vrata.
"Nijanse ja djeteta prepoznajem. Mogu oblik da vidim i tako dalje. Ali ne mogu da vidim kakvu boju oka dijete ima ili zubi, kakve su mu obrve, ja njega vidim kao figuru. Ja kad dođem kući kad on meni trči, kaže tajo, tajo“, priča Dragoslav Nedić.
Dragoslav je svoju suprugu Natašu upoznao u Beogradu. Tamo su se zaljubili dok su zajedno pohađali školu za Fizioterapeutske tehničare sa oštećenjem vida. Ponosni roditelji pričaju da su Bogu zahvalni na svemu. Uprkos svim poteškoćama koje su ih pratile, kroz život, kao pobjednici, koračaju malim, ali sigurnim koracima.
