Od konzumenata do kreatora sadržaja: Da li djeci treba publika da bi odrastali?

Nekada su mladi uglavnom koristili internet za gledanje video-snimaka, igranje igrica ili dopisivanje sa prijateljima. Danas veliki broj d‌jece snima vlastite video-klipove, uređuje fotografije, vodi profile na društvenim mrežama, pokreće YouTube kanale i kreira sadržaj koji prati veliki broj ljudi. Platforme poput TikTok, Instagram i JuTjub omogućile su mladima da veoma lako postanu vidljivi širokoj publici.

„Za razliku od nas „milenijalaca“, koji smo rasli uz internet, današnje generacije rastu unutar njega. Pitanje uticaja društvenih mreža više nije stvar izbora, već nužnost razumijevanja njihovog d‌jelovanja na kognitivni i socio-emocionalni razvoj. Granice između igre, izražavanja i izloženosti javnosti sve su manje, a potreba za odgovornošću odraslih sve je veća. Rješenje ovog problema ne leži ni u potpunoj zabrani ni u potpunoj slobodi. D‌jeci su potrebne granice, ali i razumijevanje. Potrebni su razgovori o sadržaju koji konzumiraju, jasna pravila o vremenu provedenom online i, možda najvažnije, osjećaj sigurnosti izvan digitalnog prostora. Jer, koliko god društvene mreže nudile vidljivost, dijete ne treba publiku da bi raslo – treba stabilno okruženje u kojem može razviti identitet koji ne zavisi od broja pregleda i lajkova“, kazala je master psiholog Gorica Vasić.

Da li se djeca mogu nositi sa popularnošću?

„Poseban izazov predstavlja fenomen popularnosti. D‌jeca i adolescenti nisu kognitivno ni emocionalno spremni da se nose s javnom pažnjom. Njihova emocionalna regulacija još nije stabilna, a granica između privatnog i javnog identiteta često je nejasna. Posljedice mogu biti anksioznost, zavisnost od pažnje, ali i nagli pad samopouzdanja kada interes publike opadne. Ovaj fenomen sve češće se javlja i kod odraslih, što dodatno potvrđuje koliko je izazovan“, navodi Vasićeva.

Da li je djeci mjesto na društvenim mrežama?

„Maloljetnici na društvenim mrežama suočavaju se s nizom izazova koji oblikuju njihovo odrastanje i socijalizaciju. Kada su samo konzumenti sadržaja, oni pasivno usvajaju vrijednosti i obrasce ponašanja koje im mreže nameću, često površne, nasilne ili komercijalizovane. Kada su kreatori sadržaja, pritisak je još veći, izloženi su javnim komentarima, kritikama i očekivanjima, što može biti izvor i ponosa i bola.“, navodi sociolog Jadranka Berić.

Kako ona navodi, važno je znati u kojoj dobi djeci omogućiti pristup internetu kao i jasnu kontrolu i podršku odraslih jer mreže su postale dio svakodnevnog života jer djeca nemaju razvijene mehanizme da se nose sa uticajem koje nose mreže te je uloga porodice i škole ključna.

„Roditelji u Republici Srpskoj, nažalost, često nisu dovoljno digitalno pismeni da bi pratili dinamiku online svijeta. Nedostatak digitalne kompetencije znači da d‌jeca ostaju bez adekvatne kontrole i zaštite, jer roditelji ne razumiju algoritme, privatnost i rizike mreža“, navodi Berićeva.

Popularnost i kreativnost

„Društvene mreže same po sebi nisu problem, problem je nedostatak socijalizacije, kontrole i vrijednosnog sistema. Ako porodica, škola i društvo preuzmu zajedničku odgovornost, mreže mogu postati prostor zdravog izražavanja i kreativnosti, a ne izvor opasnosti. D‌jeci treba omogućiti da budu prisutna na mrežama, ali u određenoj dobi, uz stalnu komunikaciju, praćenje i podršku. Popularnost i kreativnost treba ohrabrivati, ali istovremeno učiti d‌jecu kako da se nose s kritikama i negativnim reakcijama“, kazala je Berić uz naglasak da bez zajedničke odgovornosti porodice, škole i društva, maloljetnici ostaju nezaštićeni u virtuelnom prostoru.

„D‌jeci iznad određene dobi, recimo 16 godina, treba dati prostor na društvenim mrežama, jer tek tada počinju sticati mentalnu zrelost potrebnu za suočavanje s izazovima online svijeta. Kao što za volan sjedaju tek nakon 18. godine, tako i za mreže moraju biti psihološki spremni, jer društvene mreže su jednako snažan instrument koji može oblikovati njihov život“, jasna je ona.

Škola i internet

„Ne može se reći da li su strikno olakšale ili otežale rad u školi. Sa jedne strane, olakšale su kada je u pitanju saradnja među nastavnicima, takođe i među učenicima, nude puno resursa i materijala, kao i dostupnost informacija. Sa druge strane, otežale su kada je u pitanju pad koncentracije, jer danas je učenicima sve teže da se koncentrišu na duge tekstove, sadržaje, jer "skrolanje" im nudi da brzo dođu do informacije. Takođe, nasilje među vršnjacima se seli na društvene mreže, učenici se lakše izraze na dobar ili loš način kada su u tom internet prostoru, jer se ne vide. Ono što d‌jeca vide na društvenim mrežama, smatraju kao realno, tako da je malo poremećeno shvatanje realnosti. Mislim da su društvene mreže, kada su u pitanju učenici osnovne škole, više šteta nego korist“, navodi Dragana Balaban, profesor engleskog jezika i književnosti.

Slučaj dječaka Viktora, koji hekla

Svjedočili smo nedavno slučaju dječaka Viktora iz Srbije koji je heklao. „Po jedna petljica za svakog novog pratioca“. Rapidni rast Viktorovih mreža, popularnost koju je dobio, ali i prostor za zloupotrebu postali su nesagledivi i to u svega nekoliko dana.

„U javnosti se povremeno pojavljuju primjeri d‌jece koja kroz društvene mreže dobijaju pažnju zbog svojih talenata. Nedavno je bio aktuelan d‌ječak koji hekla, rušeći uzrasne i rodne stereotipe. Ovakvi primjeri nose pozitivne poruke – kreativnost, autentičnost i slobodu izražavanja. Ipak, ključno pitanje ostaje: ko upravlja tom pričom? Kada odrasli preuzmu kontrolu nad sadržajem i tempom izlaganja, postoji rizik da dijete postane projekat, umjesto da bude akter vlastitog razvoja. Za sve navedeno, uloga roditelja je ključna, ali često ograničena – nekad objektivno, a nekad i subjektivno. Stav roditelja poput „ja njemu ne mogu ništa“ nije održiv. Pokazivanjem bespomoćnosti narušava se autoritet roditelja, a posljedično i autoritet učitelja i nastavnika“, kazala je Vasićeva.

Da li su roditelji u Republici Srpskoj elektronski pismeni?

„Elektronska pismenost roditelja u Republici Srpskoj često zaostaje za digitalnim kompetencijama njihove d‌jece. Iako znaju koristiti osnovne funkcije interneta, mnogi ne razumiju kako algoritmi oblikuju sadržaj koji d‌jeca konzumiraju. Problem, stoga, nije samo nedostatak kontrole, već i nedostatak uvida u ono što bi trebalo kontrolisati“, kazala je Vasićeva te naglasila da ni školski sistem nije imun na promjene koje donosi digitalno okruženje.

„ Internet je otvorio vrata znanju i novim metodama učenja, ali je istovremeno donio pad koncentracije, površno usvajanje informacija i nove oblike vršnjačkog nasilja. Učionica je danas produžetak digitalnog svijeta, sa svim njegovim prednostima i manama. Vršnjačko cyber nasilje često počinje na internetu kroz emocionalno zlostavljanje, a zatim se prenosi u školu i može eskalirati u fizičke sukobe“, navodi Vasićeva.

Za sociologa Jadranku Berić društvene mreže same po sebi nisu problem, problem je nedostatak socijalizacije, kontrole i vrijednosnog sistema. Ako porodica, škola i društvo preuzmu zajedničku odgovornost, mreže mogu postati prostor zdravog izražavanja i kreativnosti, a ne izvor opasnosti.

„Kao sociolog, naglašavam, bez zajedničke odgovornosti porodice, škole i društva, maloljetnici ostaju nezaštićeni u virtuelnom prostoru. D‌jeci iznad određene dobi, recimo 16 godina, treba dati prostor na društvenim mrežama, jer tek tada počinju sticati mentalnu zrelost potrebnu za suočavanje s izazovima online svijeta. Kao što za volan sjedaju tek nakon 18. godine, tako i za mreže moraju biti psihološki spremni, jer društvene mreže su jednako snažan instrument koji može oblikovati njihov život“, zaključuje Jadranka.

Lažiranje podataka i ograničavanje upotrebe

„Kao nastavnik u osnovnoj školi, mislim da ima više štete. Treba zvanično, zakonski ograničiti dobnu granicu, jer se naravno, lažiraju podatci. Mislim i da se sadržaji za maloljetna lica moraju ozbiljno ograničiti. Takođe, mislim da najveću ulogu, kao i u bilo kom drugom slučaju imaju roditelji“, kazala je Balaban.