Skučena pećina u selu Mošorin jedini je dom porodice Čuturilov. Iako su nadomak dva velika grada, Beograda i Novog Sada, žive zaboravljeno u do sada neviđenim uslovima.
Kako su naveli iz Humanitarne organizacije "Srbi za Srbe“, zakoračivši u njihovu "kuću”, kao da se vratite nekoliko milenijuma unazad.
Da je ipak u pitanju "naše" doba svjedoče katastrofalno razvučeni kablovi i stari televizor, jedini "prozor" u svijet koji dijele Svetozar, Marica, Zlatica (17), Mira (15) i Miloš (6). Ta pećina i stari auto koji su, vjerovali ili ne, pretvorili u ormar je sve što imaju!
"U lagumu živim od malena. Za sebe se nisam bojao nikada, čak i bombardovanje kad je bilo nisam begao. Sad me je stra’ zbog djece, ipak ima mnogo pukotina. Jednom je zemlja pala, ne daj Bože dijete da mi udari. Ispred nam je auto u kom držimo stvari, krompir i drugo, to nam je i špajz i ormar. Tu držimo jer nemamo gdi”, započeo je priču dobroćudni domaćin Svetozar.
Kao da život "pod zemljom” nije dovoljno težak i nevjerovatan sam po sebi, suočavaju se i sa ozbiljnim zdravstvenim problemima. Najteže je najstarijoj kćerki Zlatici koja ima epilepsiju, česte napade i slabo govori, pa je ne smiju nikada samu ostavljati.
"Kupatilo nemam. Uzmemo lavor i kupamo se, nema šta tu. Nemamo ni poljski, pa idemo tu iza brijega. Drugo nemaš ništa bolje, to ti je sve. Kad nema nema”, maltene kroz osmijeh pričao je Svetozar, pokazujući da mu, uprkos svemu, duha i volje za životom ne manjka.
Čuturilovi žive od socijalne pomoći i dječijeg dodatka. Svetozar se trudi i da nadniči gdje može, mada kaže da ga iskorišćavaju i često ne plate. Tj. da iskorišćavaju "svu sirotinju”.
"Šta ima to jedemo. Kod mene ne smije da se desi da nema. Makar ja da ne jedem, moja djeca moraju. Ako nema para da kupim to što treba, odem kod komšije da uzajmim pare malo, ‘iljadu dinara, dvije, da mogu da kupim djeci. Kupim im nekad čokolade i svega, uvijek su oni zadovoljni meni”, priča Svetozar.
Iako nekada spavaju svi zajedno u pećini, ipak je tu opasno za djecu i nemaju gdje svi da legnu. Stoga idu kod babe u obližnju kućicu koja je, koliko god zastrašujuće zvučalo, možda u još gorem stanju od njihovog laguma, a čak i nije njihova. Trska pada, jedan zid je obrušen, plafon podupiru obični drveni štapovi!
"Ja, djeco moja, spavam na ovoj gajbici pored šporeta. U jednom krevetu mi je sin Miloš, on se skoro operisao, na drugom su kćerka Savka, unučad Mira i Miloš, a na trećem kćerka Mira i unuka Zlatica. Nas se sedmoro ovdje potrpa. Tijesno nam je, al’ šta mogu. Da ih istjeram napolje ne mogu, prije bih ja izašla. Ja sam srećna što sam s mojim unučićima. Najteže mi je kad vidim kako se muče, al’ šta mogu čedo moje. Neki put i gladni legnemo. Еto tako živimo”, rekla je baba Jovanka koja je navršila 86 godina.
Svetozar na pitanje da li očekuje neku pomoć kaže:
"Štogod da bude bilo bi dobro, a ako ne bude, šta da radim. Meni ne mora ništa, ja bih volio samo djeci mojoj da se pomogne, da ne bude na ulici da ostanu. Da imaju kuću svoju i kupatilo, e to bi mi najdraže bilo. A za mene ko zna, ja ću možda imati vječnu kuću gore kad odem na onaj svijet. Uzdam se u Božiju pomoć!”
Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće humanitarnu akciju za pomoć Čuturilovima.
(Foto: Srbi za Srbe)
