U napuštenom objektu "Krajina metala" u Bihaću ekipa portala Crna-Hronika razgovarala je sa migrantima koji posljednjih mjeseci, neumorno, tragaju za boljim i lakšim životom i svaki od njih ima svoju priču, koja je u najmanju ruku teška za ispričati, a kamoli živjeti.
Izmučeni torturom policajaca susjedne Hrvatske, migranti se više ne osjećaju sigurnim i poželjnim ni u našoj zemlji.
"Ja sam Aben iz Pakistana. Ovdje sam više od mjesec dana. Vrijeme ovdje provodim, ne kao čovjek, nego kao životinja. Možete vidjeti sve ovdje i šta radimo i šta pijemo. Ako odemo na rijeku po svježu vodu, policija nas uhvati i vrati 60 kilometara. Za mjesec dana sam prešao 300 kilometara. Mi želimo napustiti ovu zemlju, ali policija iz Bihaća tretira nas kao policija u Palestini, Iraku Izraelu.
"Muče nas i vrše mentalnu torturu. Donijeli smo novac iz Pakistana da odemo iz ove zemlje, da kupimo neke stvari, ali policija iz Bihaća nam sve to oduzima. Šta da radimo?! Ne možemo se ni okupati zbog straha od policije" – ispričao je Aben za novinare portala Crna-Hronika.
"Zdravo moje ime je Roman iz Afganistana. Situacija na ovom mjestu je jako loša jer nemamo mjesta za spavanje, nemamo prostorije za hranu, ni za šta. Ali ovdje imamo mnogo problema, najviše sa policijom. Kupimo neke stvari za 100 eura poput tena, a policija nam sve to oduzme, svu tu odjeću, tene, kutije sve. Nismo svi migranti, ima nas i izbjeglica."
"Dolazimo iz naših zemalja gdje je rat. Ne želimo praviti problem nikome, samo želimo preći granicu i ući u Hrvatsku. Hrvati nam također razbijaju telefone, pale našu obuću i odjeću, sve naše stvari i ostave nas samo u šorcu i majici. A onda kada dođemo ovdje opet problemi, nemamo mjesto za spavanje. Ovo nije humano, životinje ovako ne žive! Ali mi smo ljudi, želimo spavati ovdje, želimo biti ovdje ali ovo mjesto nije za ljude, no mi moramo. Mi nemamo drugo mjesto. Policija nakon što nas uhvati, vodi nas u Lipa kamp, stignemo u Lipa kamp kažu nema mjesta za nas, vratiti se!" – ispričao je Roman za portal Crna-Hronika.
U prilogu pogledajte surovu realnost i (ne)uslovno mjesto na kojem su ovi ljudi prisiljeni provoditi svaki dan. Ruševna građevina i deponija odraz su života migranata koji već mjesecima unazad čekaju bolje dane svog života. Njihove ispovijesti u nastavku.
